Bliži se blagdan svete Rite, svetice nemogućega. Beznadnih slučajeva. Prije četiri godine dana mi je milost da mi tijelo prirodno odradi pobačaj. Već na prvom ultrazvučnom pregledu ginekologica mi govori da se vide dvije gestacijske vrećice te samo u jednoj plod ali se ne vide otkucaji iako bi se već trebali, te da ćemo sačekati još dva tjedna da srce prokuca. Nije prokucalo. Imala sam tri opcije. Otići u Rijeku gdje dijele magične tablete koje pokreću spontani pobačaj, kiretažu koja mi je zvučala neprihvatljivo i čekati da prokrvarim. S obzirom da sam zbog neotvaranja na oba poroda morala roditi carskim rezom postojale su šanse da moje tijelo ne odradi spontani pobačaj. Ginekologica je saslušala moje želje i pratila neke vrijednosti u nalazima krvi koje su pokazivale da će do pobačaja doći. Na blagdan svete Rite, uvečer, krenuli su bolovi. Rekli su mi da će biti kao trudovi, no nisam prirodne trudove nikad osjetila i ovo je bilo bolno, samo sam se mogla pitati koliko su onda tek bolni prirodni trudovi. Ivan me odveo u bolnicu i uz stručnu pomoć ti su sati iza mene. Danas, četiri godine poslije pobačaja koji nisam htjela, djeteta kojemu sam se radovala i krivnje s kojom sam se nosila ne, još uvijek nisam preboljela svojeg anđela i nikad neću. Imam troje žive djece i jedno na nebu.Umanjujem svoju bol jer sam okružena ljudima koji su prošli više spontanih od mene, gdje je srce kucalo i znali su spol, dali su ime bebama, jer znam ljude koji su izgubili dijete na porodu, par sati nakon poroda ili dan prije poroda. Nisam samo ja izgubila bebu, niti samo te majke, mi smo, i mama i tata roditelji djece koja su rođena za Nebo. Netko o tome može pričati, netko ne, netko želi, mora, treba, netko ne želi. Svi smo različiti. Ali svi smo svjesni da život počinje začećem i da smrt nije kraj jer svoju djecu i dalje volimo, u srcu nosimo svaki dan iako nisu s nama i ponekad, još uvijek, i četiri godine kasnije mene osobno bol dostigne i sretne, kad se gušim u suzama i povraćam od boli za bebom koju nisam upoznala ali je moja i voljena. Pa kad čitam riječi poput „medicinski zahvat“ ili „nakupina stanica“ znam da čitam laži, a pozvana sam ići za Onim koji je Put, Istina i život.Iako sam se do zadnjeg časa molila i borila u sebi da srce prokuca, cijenkala sa Stvoriteljem to se nije dogodilo. Gospodin je čekao da to jednostavno prihvatim. Pomogla mi je hagioterapija, liječenje rana na duhovnoj duši, pomogla mi je molitva i dala mi hrabrosti odlučiti se za novu trudnoću nakon te. Nisam se ja rodila hrabra pa idem glavom kroz zid, zapravo se još više strahova uvuklo u mene ali se nastojim s njima suočiti, mijenjati strah povjerenjem u Onoga koji me volio, želio, poslao na ovaj svijet i pred svakom mojom “ludom” i neshvatljivom odlukom zapravo je puno neprospavanih noći i razgovora sa samom sobom i Gospodinom i prebiranjem po srcu. A sve blokade koje su nastale u glavi rješavala sam i još uvijek rješavam sa psihologicom. Potražila sam i našla svu moguću pomoć koja mi je trebala da ne ostanem zablokirana u nekim starim strahovima i da mogu živjeti život danas, kvalitetno, biti majka, supruga, sestra, prijateljica i biti tu kada se netko nađe u takvoj situaciji te pokazati smjer kojim krenuti, koji je pomogao prvo meni. Govorim iz iskustva, autentično, ne plastično. Svaka bol je različita i osobna, možda ne mogu osjećati što i osoba pored mene. Ali sam zato tu. Što god treba. Tu sam. Nisam se jaka rodila. Ojačala sam noseći svoj križ.