11tt. Prokrvarila sam. Nisam odmah pomislila na najgore. Pričekala sam jutro. No ujutro su počeli grčevi. Nakon već proživljenog spontanog, znala sam prepoznati tu bol u leđima a onda i drugdje. Otišla sam u bolnice i suočila se s informacijom da beba više nije živa.
Bila sam spremna i na to. Pogotovo prvih 12 tjedana. I u početku odluke za novo dijete bila sam spremna prihvatiti ono što mi Gospodin šalje.
Možda bih trebala biti tužnija, ali ja sam dobro. Kada mi dođe, isplačem se, no ni to ne traje dugo. Drago mi je da ne potiskujem osjećaje nego ih uspijevam iz sebe izbaciti.
Naše troje djece je zdravo i sretno. Moj je suprug dobar. U kući vlada sklad i red, mir. Kako ne bih bila dobro u tim okolnostima.
Ako bude, doći će i četvrto dijete. Ili šesto, ako brojimo naše anđele na nebu. Ako ne bude, dobro. Ojačat će me Gospodin i kroz ovu patnju za nove situacije u životu.
Voljela bih da mi je na poslu bilo manje naporno i na trenutke sam ljuta na cijeli svijet, no sjetim se da nije nitko kriv.
I trenutna čežnja mi je da se poslovno posloži da mogu to nositi s ljubavlju i odrađivati onako kako najbolje mogu. A mogu! Još je puno kreativnosti, snage i ideja u meni.
Samo neka mi obitelj bude dobro.