Posvećeno mojim prijateljicama
Moja prva prijateljica bila je sestrična Ivana. Sestrična u trećem ili četvrtom koljenu, no ni jedna od nas nema sestru pa smo to sestrična prigrlile kao zadano. Njen je rođendan dan prije mojeg i uredno sam zaboravljala čestitati u dvadesetim godinama, sjetila bih se tek kada bi ona meni poslala poruku i čestita bih joj retroakivno. Zadnjih godina sam se popravila, a ona je nekako, uspjela ostati ista. Jednako je dobra, vedra i lijepa kao i kad smo bile djevojčice s biciklima na pomoćne kotače.
U osnovnoj školi imala sam Moniku s kojom sam prošla cijeli pubertet. Veroniku smo srednjoj školi i postale smo malo društvo. Upoznale smo Ivanu, Anu i Petru. Monika je danas u Nizozemskoj, Ivana je rodila treće dijete prije tjedan dana i živi u Tribunju, Ana je postala Veronikina vjenčana kuma, Petra bude uskoro moja susjeda u zgradi, i nas četiri nastojimo se okupiti barem jednom mjesečno. Osim standarne postave kod kuće, stekla sam neka prijateljstva za cijeli život radeći sezone na studentskim poslovima. Andreja je postala krsna kuma našoj Riti, druga Andreja je postala časna sestra, Sanela je trudna s prvim djetetom i živi u Bjelovaru, Sonja je u Brodarici, Jelena u Livnu, a tu su još i prijateljstva sa duhovnih obnova i nastala kroz vjerske susrete. Karmela, susjeda Tereza, Dijana, pa cure s rukometa. Nisu sve uvijek tu, ali kad zatreba nekako se same jave ili pojave.
Neka su prijateljstva čvršća, neka prokušana, neka trajna, a neka su prijateljstva i prošla. Moja vjenčana kuma je Natalija. Osoba koja zna baš sve moje priče i priče o meni. Ne slažemo se u mišljenjima, niti bi se prijatelji trebali slagati. Naučila sam da je ključ dobrog prijateljstva poštovanje, i prihvaćam sve svoje prijateljice, a tako i one mene. S onim bliskijima uvijek je više opraštanja, s onim ne tako bliskima ne dolazim u te situacije. Tu je još i Valentina, Ivanova susjeda, koja je, po braku nekako spontano, postala moja prijateljica. I za kraj tu je Marina, koja djeli sa mnom strast prema sendviču kod srednje.
Moj najbolji prijatelj je suprug Ivan, ali onaj pravi, koji me nikada nije povrijedio, je On. Kada sam bila mlađa veliku sam važnost pridavala prijateljstvu, a danas kad bih trebala jer je te odnose uz sve obaveze postalo najteže održavati, zaboravim na dan, tjedan, pa i dva. No kada se najmanje nadam, postoje neki djelovi mene koje upravo ta ženska prijateljstva uspiju sastaviti, i dobijem nove snage za život i zato znam, prijatelj je dar od Stvoritelja. Kroz brak sam dobila i Ivanove prijatelje s kojima mogu otvoreno pričati o svemu, ne sresti ih mjesecima pa nastaviti gdje smo stali, no lijepo je znati da postoje ispod istog sunca. Samuelov kum Tomica i Ivanov kum Stjepan u Irskoj, kum Mateo u Njemačkoj, Domagoj u Rijeci, Matija i Stjepanov kum Adam u Koprivnici. Ivan ih je također u životu nakupio mnogo, ali ovo su i moji pa ih se nemoguće ne sjetiti gotovo svakodnevno. I naši zajednički prijatelji koje smo oboje znali prije nego smo znali jedan drugog, Sandrino, Filip, Vedran… Zapravo, kad bismo ih se sjetili svaki dan bili bi svjesni koliko smo bogati. Prijatelj te spontano natjera da
budeš dobar.