Posvećeno hrani
Tata me učio kuhati. svoje znanje nadograđivala sam uz Coolinariku, MasterChef emisiju i kasnije YouTubeom. Najbolje recepte koje smatram obiteljskim blagom pokupila sam od muževe bake dok smo živjeli kod nje u Zagrebu osluškujući što moj suprug voli jesti. I od svekrve.
Kad se osjećam prazno i nemoćno da Ivanu pokažem koliko ga volim, pokažem mu to jelima koje mi je njegova mama rekla da najviše voli.
Za čušpajze tu je uvijek moja mama. Nastojim djeci kuhati zdravo ili im uljepšati ponedjeljak ili dosadan kišni dan palačinkama, nekim njihovim omiljenim jelom ili čak mojim.
Kad bih dolazila kući iz Varaždina i Zagreba kao student, ili kada je bila neka posebna prigoda, mama je slagala moje omiljeno jelo, možda i od većine djece, pohano meso i pire.
Kad mi je rođendan ili neka posebna prigoda i svekrva me pozove na ručak pa kod nje ugledam pohano i pire, osjećam se voljeno i zahvalno. Suprugova mama je isto tako osluškivala moju mamu kada sam se udala i sad zna pogoditi moju žicu.
Kad smo bili mali tata nam nije dao opciju biranja jela, a kamoli da govorimo da nešto nije fino. ili jedeš to ili ostaješ gladan. Danas znam da nismo baš imali za biranje jer nismo baš bili ni bogati, no ja to nikada nisam osjetila. To sam shvatila tek s godinama. To mi je iskustvo toliko olakšalo život jer gdje god sjednem za stol, što god se od jela pred mene stavi gotovo da nema toga što ne jedem. Osim kisele repe. To je moj veto i to također znaju i tata i mama, i svekrva i baka.
Kad muškarac kuha to je poseban doživljaj. Kod nas je većinu vremena kuhala mama i uzimali smo to zdravo za gotovo, kad bi tata kuhao potrudio se da svi znaju da je kuhao on i da je to najbolje jelo koje će itko ikada probati. Nije baš bilo tako no shvatila sam da muškarcu i kod kuhanja, kao i kod svega što radi u životu godi pohvala, pa nastojim supruga pohvaliti kad kuha bilo što da ne izgubi volju, jer ipak, ja sam taj dan slobodna od te obaveze.
Ivan je vrlo brzo shvatio da se ne isplati prigovarati kad nešto nisam dobro skuhala ili mu nije po volji, pogotovo pred djecom, jer sam maknula tanjur i rekla da ne mora jesti a i sama znam kad se baš ne proslavim. Kad stavi žlicu u usta, samo me pogleda i klimne glavom ako je dobro. Ako pak nije, šuti i jede. Pa nismo u MasterChefu da ocjenjuje jelo. Duboko dišem kad to radi moj tata kod baš svakog jela koje jede i moj muž je naučio da mi to izuzetno smeta.
Neke životne događaje pamtimo po jelima koje smo jeli, i okusi nas vrate baš u taj neki posebni trenutak ili nas sjete na neki događaj.
Kada Ivanu i meni netko spomene bijeli papar oboje se sjetimo najgoreg jela koje sam nam pripremila. Okus tih mahuna s bijelim paprom bio je očajan, miris još gori, ali saznali smo da ćemo postati roditelji i bili smo zaljubljeni i sretni i smijući se jeli tu splačinu.
i moji roditelji pamte prvo jelo koje je mama skuhala tati.
I ja pamtim mirise i okuse jela moje bake iz Ždale iako je prošlo više od deset godina kako ih nisam okusila. Ponekad moja mama pogodi taj okus i uljepša mi najobičniji dan.
Moj suprug zna da ne volim jesti zeleni dio od mladog luka a moj tata to ne razumije i ne odobrava, pa Ivanu na roštilju poskrivećki gurnem to zeleno jer se ništa ne baca za Podravskim stolom. A bome ni Zagorskim kod bake Ankice.
Još nisam toliko mužu razbila auto, ogulila ga ili mu otkinula retrovizor da ne bih mogla to ispraviti ili priopćiti uz njegovo omiljeno jelo. Jedan od savjeta Ivanovog vjenčanog kuma meni bio je: “Drži ga sitim.” I prijatelj iz bračne zajednice rekao je svojoj ženi na početku braka, iako je njegova punica bila odlična kuharica a žena nije kuhala: “Skuhaj mi jelo, nema veze kaj nebu fino, ja bum sve pojel, oču da mi kuha moja žena.”
Tako jednostavno, a prekrasno. Hranite tijelo svojeg muža hranom kojom kuhate, a dušu lijepim riječima. Da, i duši treba hrana.
Dobar Vam tek!