Kad se bojim

Pobrojat ću svoje strahove. Ako stanu u jedno srce, stanu i u ovu priču.

Bojim se razvoda. Bojim se boli. Bojim se gubitka djece. Bojim se ljudi. Bojim se slomljenog srca. Bojim se samoće. Bojim se osude. Bojim se braka. Bojim se djece i njihovih zahtjeva i da ih neću moći ispuniti. Bojim se da ih neću usrećiti i da ionako nisam dovoljna niti dovoljno dobra. Bojim se muža i njegove loše volje i osjećaja nemoći u želji da ga usrećim. Bojim se svojih roditelja, njihovih ranjenosti i patnje, ljutnje i mržnje, depresije i otrova. Bojim se svojih mana i da će ih ljudi vidjeti. Bojim se zaspati i bojim se ujutro ustati iz kreveta. Bojim se biti svoja. Bojim se biti sretna. Bojim se biti tužna i plakati, biti slaba. Bojim se biti mama. Bojim se biti žena. Bojim se da će me ljudska patnja osakatiti i neću moći funkcionirati. Bojim se biti sretna.

Bojim se pustiti Njega u svoje strahove. Bojim se Njega.

Bojim se vlastite malenosti, ranjenosti i slabosti i da neću znati isplivati iz patnje i uloviti zraka. Bojim se da neću izroniti.

Bojim se danas, bojim se sutra, bojim se za godinu, dvije i pet.

Bojim se pustiti, opustiti, prepustiti, otpustiti.

Bojim se prihvatiti svoje strahove.

Bojim se sebe, svojih talenata, svoje originalnosti. Svoje nutrine, svoje nemoći i svemoći.

Bojim se reći da, mene pošalji.