Prva godina fakulteta. Tadašnji dečko dobio je tešku dijagnozu. Tumor na ruci zahvaća i kost i tkivo, napravio je već puno štete i trebalo bi ga odstraniti, prstu ostaje samo 20% funkcionalnosti i dobro da ga nije izgubio. Mama nas je potaknula da idemo na hodočašće u Mariju Bistricu. Meni se ideja svidjela iako nisam bila baš u vjeri u to vrijeme. Znala sam i poštivala snagu Isusa, Marije i Boga. Tadašnji dečko – naravno, uz otpor ide na hodočašće.
Jadan čovjek koji se u čovjeka uzda. Sada kada gledam iza sebe, Koliko bi to vrijeme možda bilo lakše da se uzdao u Gospodina. Niti bi na meni bio sav teret i vjerujem da ne bi došlo ni do depresije i bezvoljnosti. No, to je bio dio mojeg puta, kasnije sam shvatila – da je tako moralo biti. Tad me trebao u svojem životu i bila je to etapa koja me ojačala i otvorila mi oči za ono što zapravo u životu želim. Nakon 5 godina veze u meni se prelomilo kada sam čula riječi “brak je samo papir”.
Nisam znala kakva se to bura u meni pokrenula, no očito se moje biće bunilo jer u mojoj duši je bio svijet koji zna da je brak sakrament, do smrti, pod čijim blagoslovom rastu djeca. Tada si nisam u glavi željela priznati, no moje je srce čeznulo za mužem i djecom, za vlastitom obitelji. Studij se bližio kraju i nisam više imala vremena za gubljenje i hodanje u nekom uzaludnom smjeru.
Trebalo mi je mjesec dana da skupim hrabrosti, spakiram stvari i odrežem to. Ostanem sama. Došla sam doma, vratila se živjeti u svoju sobu. Navečer sam otišla sam s Veronikom na kavu u neki tad novootvoreni kafić koji se zove Pixel. Došao je do nas mladi konobar, i nisam pojma imala tko stoji preda mnom. Znala sam da je mlađi brat od poznanika iz osnovne. Tek sam se kasnije sjetila da sam ga prije pet godina na hodočašću srela, podno Crkve Majke Božje Bistričke. Tada nisam znala, to je moj budući muž – ali Majka Božja je znala.
Svake godine, moja prekrasna obitelj,meni mala ali zapravo velika, hodočasti k njoj. Molim ju za blagoslov za još jednu godinu i zahvaljujem joj jer me primala kao dijete, kao studenta i danas kao suprugu i ženu. Jer me vodila i čuvala, i slušala kada sam vapila za pomoć. I uslišavala. U tišini, jednostavno, u pozadini, pratila me.
Priče koje mi je pokojna baka pričala o njoj, kako je Marija izgorjela, odbacivala boju jer je željela ostati crna sada ja pričam svojoj djeci prije spavanja. I o Majci Božjoj Molvarskoj, i Močilskoj, i Trsatskoj, i o Međugorju, Fatimi, Lurdu. Baš kako je i meni pričala moja baka s Pepelare. Tako da, kada odu od mene, znaju da nisu sami, da je Majka uvijek s njima. Već kada dolazimo u Zagorje i bližimo se Marijinom kraju osjetim u duši tu dobrotu, sigurnost, ljubav i mir. Zazivam Božji blagoslov na današnji blagdan Majke Božje Bistričke na sve njene štovatelje, na obitelji i na grešnike…