Posvećeno mojoj depresiji
Kad otvaram svoju Pandorinu kutiju, riskiram puno patnje. Tako je bilo i ovaj puta. Ne dirati rane znači ostaviti ih da zacijele. Moje su rane nastajale dugi niz godina, i moram imati strpljenja da će tako dugo i zacjeljivati. Kada kopam po njima, samo napravim još veći nered i to urodi ponovnom epizodom depresije. Nekoliko dana nakon što sam ispisala redove Pandorine kutije stare rane počele su opet boljeti. Razum se počeo puniti negativnim mislima, sjećanjima i slikama i opet sam se udaljila dvadeset koraka od oprosta. Začarani krug mržnje, oholosti i srdžbe nije vodio nikud doli u moju nemoć. Počela sam se osjećati bezvoljno, istrošeno i umorno. Usput sam pokupila i neku vrtićku crijevnu virozu koja me samo spuštala u krevet.
Prvi dan sam samo čeznula za tišinom i samoćom, Ivan je preuzeo brigu o djeci kako bih se oporavila, no moji simptomi nisu bili samo fizički. Ležeći bezvoljno u krevetu znala sam teoriju što mi je činiti kako bih čim prije ozdravila i nastojala sam negativne misli mijenjati pozitivnima, no depresija me opet pobijedila. Tada sam ju konačno prihvatila. Od toga trenutka krenulo je i moje ozdravljenje.
Kad tad se niz negativnih misli istrošio i ostala sam prazna i tupa. Uzela sam to kao novu stranicu, novi početak i još jednom ustala kao malo dijete nakon pada i krenula ponovo hodati. Moj hod zahvalnosti, opraštanja, razumijevanja, strpljivosti.
Izvukla sam i ostale dane viroze jedva čekajući da prionem poslu kad malo prizdravim. Osjećam se puno zdravije, mirnije, stabilnije, pozitivnije.