Posvećeno mojem najboljem prijatelju, Ivanu
Ivan i ja upoznali smo se kao studenti krajem ljeta 2013. To je ljeto bila prekretnica u našim životima, i sam kraj donio je nešto novo, neočekivano, lijepo i sveto. Nisam odmah prepoznala što je ta nova promjena. Ostala sam zbunjena novim osjećajima i stanjem u svojoj glavi. Tek mi je susjed Martin, kada sam mu opisivala svoje stanje: kako na fakultetu ne mogu zadržati misli u učionici, već razmišljam o Ivanu, kako sam zbunjena promašila i vlak i završila u Ivanić Gradu umjesto u Koprivnici, objasnio da sam zapravo zaljubljena. Ivan je rekao svojem tadašnjem bliskom prijatelju, a sada vjenčanom kumu kako je zaljubljen već nakon tjedan dana našeg poznanstva, na što je ovaj odgovorio da je to nemoguće. Naš prvi susret dogodio se u kafiću Pixel ispred čijeg smo ulaza proveli jedno jutro krajem ljeta pričajući kao da se poznajemo cijeli život, a bio je to naš prvi razgovor. S njime nisam osjetila zanos i očaranje, požudu niti išta slično što sam doživjela prije kada bi mi se netko svidio, s njime sam osjetila potpuni mir.
To je ljeto bilo doista turbulentno u mojem životu i itekako sam znala prepoznati taj dugo neprisutan osjećaj u sebi. Već smo se toga dana nakon dočekanog jutra u razgovoru sastali na kavi, i umjesto klasične prve kave naš je razgovor bio dubok, bez okolišanja, o važnim i teškim životnim pitanjima, gdje se koje od nas vidi za godinu dana, a gdje za deset godina. Nismo ni slutili da smo jedan drugome dani da upravo to ostvarimo zajedno. Srce mi je govorilo da je on taj, no glava se trudila uvijek me uvjeriti u suprotno. Okolina je, baš kao i moja glava, bila puna osuda, predrasuda, sumnji i nevjerice. Nisam tada znala slušati sebe, no kroz sva ta iskustva naučila sam to raditi kasnije. Borili smo se za našu ljubav od prvoga dana. Nekad protiv sebe, a nekad i jedan protiv drugog. Nekad smo gušili jedan drugog i zato je naša veza bila obilježena i prekidima. No istina je, kada ti je neka osoba suđena, ne možeš ju izbjeći. Znam to jer sam ga pokušala na kraju naše veze prestati voljeti, ubiti u sebi tu ljubav prema njemu, tu želju za njime, i molila sam Njega da me oslobodi od te ljubavi. Oslobodio me od navezanosti na Ivana i moje srce ispunio praštanjem. Nakon svega, voljela sam ga drugačije. Nesebično. Željela sam da bude slobodan i sretan, ma što god to u njegovom životu značilo. Znala sam da Onaj gore ima plan za njega i za mene.
Nakon što smo se ponovo sreli nakon mjesec dana razdvojenosti, Ivan je vidio u mojim očima da sam mu sve oprostila. Sam je sebi u tom samotnom razdoblju rekao da, ako ikad više bude imao prilike biti sa mnom, više me nikad neće pustiti. Ivan nije puno pričao, no kad bi se odlučio nešto reći, bilo je jasno da je dugo promišljao i probirao po svome srcu dok nije našao u svojim dubinama one prave riječi koje su me taknule i opet okrenule u njegovom smjeru, ovaj puta uz Njegovu pomoć. Odlučili smo tada da ne želimo više površnu mladenačku vezu, da želimo ili sve ili ništa, a to „sve“ uključivalo je zauvijek ostati zajedno, djecu, brak, odluku za ljubav. Nije prošlo ni mjesec dana kada je naša odluka postala stvarnost. Postat ćemo roditelji. Ta spoznaja duboko nas je potresla, uozbiljila i ne prestaje nas odgajati i sada, gotovo pet godina kasnije. Danas postavlja pitanja i skakuće s mjesta na mjesto i zove se Samuel, a nekad je bio samo želja dvoje mladih zaljubljenih klinaca.
Još uvijek zajedno odrastamo, učimo živjeti, i učimo jedan drugome davati prostora biti u braku, i biti slobodni ostvarivati se kao osobe. Tek kada smo ostvareni sami možemo se ostvarivati u braku, i to nije nešto što se treba desiti prije braka, već se događa na putu. Tu smo jedan drugome oslonac, dižemo jedan drugoga, podrška smo jedan drugome kad nalete neke poteškoće, i ujedinimo se da bismo ih što lakše prebrodili. Tad smo jedno tijelo. To ne znači da razmišljamo isto i imamo iste želje, baš suprotno, to znači da prihvaćamo svoje različitosti i svejedno se odlučujemo voljeti i poštivati. Ne bojimo se posvađati, znamo da to neće narušiti naš odnos i našu bliskost. Mi smo se davno prije odlučili ostati zauvijek zajedno, ne znajući što će to donijeti, a pred oltarom smo to potvrdili. Obećali smo si vjernost u svim prilikama života. Kada dođemo do kraja naših ljudskih snaga, tada u naš odnos ulazi On i preobražava nas, ponovo ujedinjuje i iscjeljuje našu ljubav. Ona je od početka bila sveta i neuništiva iako to nismo shvaćali. Sada kad pogledam iza sebe vidim koliko je oblika prošla, od prve zaljubljenosti, ljubavi, kroz shvaćanje da je Ivan baš meni darovan da ga ljubim, te kako će ta ljubav rasti cijeloga našeg života. Svaki dan je nova priča, no i staru treba često ispričati da se podsjetimo tko smo, kako smo počeli i rasplamsamo opet taj žar.