Posvećeno Ivanovom bratu Matiji uoči njegovog odlaska
Andrea je bila u Koprivnici na razmjeni učenika. Četvrta godina gimnazije, živjela je kod Ivanove razrednice iz gimnazije. Matija i ona zbližili su se pred njen sam odlazak u Mexico. Nastavili su se dopisivati, a mi smo se te godine doselili kod svekra i svekrve. Matija je radio na moru i pripremao se za putovanje u Mexico. Vratio se zaljubljen do ušiju. Zaljubljen u Andreu, kulturu, život u Mexicu. Maštao je kako će jednoga dana otići tamo živjeti.
Osim Matije, Ivan ima sestru i brata starijih od njega pet godina, od mene tri dana. Svi smo rođeni u devetom mjesecu, Matija, Luka i Ana čak i na isti dan. Ivan slavi rođendan devet dana kasnije od njih. Deveti je mjesec ispunjen našim okupljanjima, nastavlja se dječjim rođendanima sve do Božića. Takvo zajedništvo doživjela sam tek kad sam se udala. U dječjim sjećanjima i magli sjećam se da smo se i mi nekad kao obitelj okupljali, dolazili su kumovi, prijatelji, djedovi, bake, a onda je sve stalo. Rođendani su postali sve samo ne zajedništvo. Razočaranje, svađe između mame i tate i njihove podjele izazivale su u meni osjećaje nevoljenosti. Danas nastojim da se za rođendane moje djece svi okupimo, pokažemo svoju ljubav njima a i među nama.
Prekrasno je vidjeti kako se dijete raduje, kako raste na plodnom tlu ljubavi između oca i majke. Bezbrižno. Tako je odrastao i Matija, i moj suprug i njihovi brat i sestra. Rijetko kad se povise tonovi oko nečega, a kamoli da bi se posvađali, brzo praštaju, grle se kad se vide iako se vide gotovo jednom tjedno, sad već odrasli ljudi, sve životne situacije ispričaju kroz neki šaljivi ton. Voljela bih kad bih to mogla preslikati i na svoju obitelj. Iako smo Ivan i ja totalno različiti od njih, puno temperamentniji, čine nas blažima, a opet, prihvaćaju nas i takvima kakvi jesmo. Da moram iskoristiti jednu riječ za opisati našu obitelj, rekla bih da smo energični. Kad smo živjeli kod svekrve i svekra, Ivan je vozeći kamion više noći prespavao u kamionu nego kod kuće, ako bi i došao doma bilo bi to u neko gluho doba kad bi Rita i Samuel već odavno spavali, tako da mi je kod kupanja i kroz dan Matija često pomagao i uskakao.
Nije li to prava bratska ljubav? Mene nije toliko poznavao, a i djecu ne možeš poznati dok su stari tek godinu, dvije. Upoznaješ ih kako rastu i kako oni upoznaju i sebe. I često budeš zatečen, ali to su oni. Rita je i danas vezana uz Matiju. Bila je šest mjeseci stara kad smo se odseljavali u vlastiti stan, tako da se razum teško može sjećati da je spavala na Matiji kao beba dok je on bio za računalom, ali njeno srce ga poznaje. Usred grada preko terase kafiće viče njegovo ime i trči mu u zagrljaj. A Matiju uopće ne brine što njegovi prijatelji ili itko drugi o tome misle, žiri ruke pune ljubavi za svoju nećakinju. I još nas samo tjedan dana sele od Matijinog odlaska u Mexico. Zauvijek. U međuvremenu je Andrea ponovo došla u Hrvatsku. Matija je pri kraju njenog boravka u Hrvatskoj ovaj puta odlučio zaprositi Andreu. Pitali su me neki prijatelji, pa kako to, je li trudna? Pa sam u šali znala reći: Ne, baš se vole! Vjerojatno im je tim smješnije jer sam se i sama udala trudna, no bilo je to iz ljubavi a ne zbog trudnoće. Matija ide nekim logičnim koracima, ako ćemo gledati konzervativnom logikom. U nauk crkve ne mogu i ne želim ulaziti, znam da nas Bog voli u svim našim planovima i propustima.
Naša su djeca prihvatila Andreu kao dobar dan. Ta je ljubav obostrana. Veselilo me što će Andrea biti u Hrvatskoj kad se Stjepan morao roditi, da upozna i njega. Kada sam se malo oporavila od carskog reza uspjeli smo otići do centra grada u šetnju i na sladoled Matija, Andrea, Ivan djeca i ja, no u trenutku je krenuo takav pljusak da smo trčali deset minuta do stana, i došli svi potpuno mokri. Srećom da Ivan nosi široku odjeću pa su se i oni presvukli u suho, i nastavili smo večer kod nas. kada gledam odrastanje i odnose svoje djece, voljela bih da se slažu kao suprugova obitelj, a ne kao brat i ja. Naši su odnosi uglavnom zategnuti.
Kad je Franjo selio u Belgiju, nisam osjećala neku tugu, već sam bila sretna jer živi, napreduje i donosi tako hrabru odluku. Diplomirao je nekoliko dana prije mene i već je došao dan odlaska u Belgiju. Nismo tada znali hoće li ostati tamo živjeti zauvijek ili privremeno. Tek nakon dvije godine, kad je rekao da se sele natrag u Hrvatsku, na jednoj Misi isplakala sam svu nostalgiju koja se nagomilala u te dvije godine. Franjo usprkos udaljenosti nije propustio rođenje svojih nećaka, jer ljubav ne poznaje granice i udaljenost. Bio je u Hrvatskoj već prvog Božića kada sam nakon prvog carskog reza zbog komplikacija završila natrag u bolnici. Bio je u bolničkoj sobi kada je medicinska sestra došla po Samuela da se kroz noć on i ja odmorimo, objašnjavajući mi da je tako najbolje s obzirom na temperaturu 40 koju sam razvila jer se upalio šav. Kada sam se slomila jer mi odnose dijete staro tek tjedan dana koje je do tada svake sekunde bilo uz mene, Franjo me zagrlio, i utješio. Nije uvijek bio uz mene, ali Bog je posložio da bude kad mi najviše treba.
Voljela bih da se i naša djeca međusobno vole, poštuju, uvažavaju, jer bratska sloga čuva od Zloga. Muževa braća na neki su način i moja braća. Matiju, kao mlađeg brata nekako sam najlakše mogla zamoliti za pomoć, pa smo provodili pranje suđa u smijehu i uspoređivanju moje i njegove generacije. Luka je pak, kao Ivanov stariji brat imao zaštitnički pristup koji me gotovo podsjetio na mog starijeg brata. Ana, najstarija među braćom, moram li uopće isticati da je uz takva tri brata odrasla u vrhunsku ženu? Svatko iz obitelji na svoj se način nosi s Matijinim odlaskom u Mexico. Tješi nas spoznaja da ćemo ga vidjeti za godinu dana na njegovoj svadbi. U Mexicu. Ako Bog da odnosno, ako bude sve išlo po planu. Matija nam je primjerom pokazao strpljivost. Čekati ljubav, čekati da se poslože financijske i životne prilike. I što se sve dobro posloži kada se odlučuješ biti dobar. Mogu ljudi govoriti da su današnje mlade generacije izgubljene ili pokvarene, očito nisu sreli našeg Matiju.