Tek dok sam bacila mrežu na drugu stranu došla je prilika za posao. Maknuli su se neki strahovi iz srca, neke barikade, i javila se neka mala hrabrost za poći dalje. Krenuti ponovo ili nastaviti put? Da li je to dio puta ili početak novog puta? Da li je to posao za koji sam molila ili jedan na putu do tog posla? Pitam se je li ovo još jedna postaja mog križnog puta ili je to moj Uskrs? Tek ostaje za vidjeti. Koliko veselja, toliko i strahova, i pitanja. Tako da sam negdje na nuli, mirna i istovremeno uzbuđena što će biti? U dva različita posla imala sam iskustvo kako ću ja to, ali kad bi krenula, slijevala bi se na moju glavu osjetljiva milost i otvarali su se odgovori. Ladice u mojoj glavi koje iako nisam otvarala, nisu nestale, kotačići bi se samo ponovo pokrenuli i svi talenti i vještine vraćali bi se iz sjećanja u iskustvo. Iako mi tjeskoba ne prestaje razdirati srce što li će od sutra biti, sjetim se da je i Učitelj bio tjeskoban uoči onih trenutaka koji su prepolovili ljudsku povijest. Križ – ono što neprijatelj ne razumije. On govori neću služiti a ja govorim – hoću! Mužu, djeci, mami, prijateljima, na poslu, u zajednici. Tamo gdje me pošalješ, idem. Molim te samo da ne zaboravim na poniznost.
Jedna prometna, jedan strah, jedna tuga i samoća. Jedna korizma 2023…