Posvećeno mojem prijatelju Dinku
Radila sam kao sobarica na moru iščekujući jesen i upisne rokove na diplomski studij. Prvostupnička diploma bila je stečena, diplomski studij odlučila sam nastaviti u Mariboru. Radila sam nekoliko mjeseci i nastojala uštedjeti, promišljala o prošlosti i budućnosti, o smislu svih situacija kroz koje sam prošla, skupljala iskustvo, hrabrost. Nalazila sam se na raskrižju vlastitog života pritom i ne znajući to. U tom mome boravku zapravo me odgajao život. Nisam bila svjesna da sva iskustva koja stječem održavajući apartmane toga ljeta, ustajući u 5 i radeći 12 sati za smiješnu plaću, zapravo stječem za život. Osim što sam savladala poslove čišćenja koji su mi kasnije dobro došli da osmislim svoj stil u održavanju životnog prostora, osobito kuhinje i kupaone, jer kupaona mi poželi dobro jutro, a kuhinja je moj plesni podij, svladala i samu sebe. Danas sam zahvalna iskustvu koje sam stekla.
Bližio se kraj ljeta i mama mi je predložila da umjesto u Maribor odem na studij u Zagreb. Iako nevoljko, poslušala sam njezin prijedlog i prihvatila ga, „iskopala“ stare kontakte s fakulteta i pribavila materijale za učenje te počela učiti navečer poslije posla za prijamni ispit. Moglo je biti financijski teže, ali lakše na studiju u Mariboru jer ne bih imala razlikovne predmete uz redoviti studij. No, tad ne bih srela njega, a ni Njega. Završila sam posao na moru, stigla doma, učila i javio mi se Dinko. Znala sam ga iz viđenja, moj kontakt dala mu je zajednička prijateljica Veronika jer je Dinko izgubio pravo studiranja na prošlom fakultetu i morao je ubrzano okrenuti novi list u životu i poći u nepoznatome smjeru. I tako smo pošli zajedno. On negdje na početku rang liste, a ja ispod crte iščekujući naknadni prolaz. Kao i uvijek, upala sam među zadnjima. Kao najniža u razredu uvijek sam stajala na kraju reda na tjelesnom, a to me samo dodatno motiviralo te bih po rezultatima bila među prvima. To što sam niska nije značilo da ne mogu biti brza, visoko skočiti i upotrebljavati mozak. Dapače, to je u meni budilo inat, a inat me tjerao dalje, pa tako i na novom fakultetu. Dinko i ja smo radili na zajedničkim projektima imajući potpuno različit pristup, karakter i pogled na posao no nekako se i to pretvorilo u uspješan projekt i dobru suradnju koja je izvlačila iz nas puno energije, ali nas je učila suradnji, različitosti, strpljivosti, razumijevanju i, unatoč poslu, ljudskosti što će nam kasnije u životu zatrebati. Dinko je živio u blizini fakulteta, a ja sam putovala iz Koprivnice vlakom pa se više i nismo baš sretali na zadnjoj godini, a on nije osoba koja voli studirati na kavi poput ostalih marginalaca s kojima sam se okružila. U tom razdoblju života ti isti ljudi pomogli su mi prevladati neke druge prepreke, što osobne, što poslovne.
Na jednom od svojih putovanja u vlaku sam srela njega. S obzirom na to da gotovo nikad nisam putovala s nekim poznatim, a i samoj mi je ruta Koprivnica-Zagreb bila nova, pozdravila sam poznato lice koje je zbunjeno pozdravilo mene. Tad sam znala da je to mlađi brat mojih poznanika iz osnovne škole i grada – i to je sve. Eh, nisam znala da sam pozdravila osobu koju ću ponovo upoznati za godinu dana u nekim novim okolnostima i da će mi za manje od dvije godine postati suprug. Osim tad u vlaku, srela sam ga barem pet godina prije na Mariji Bistrici, u prolazu. Dobila sam jednako zbunjen pogled. Također, upoznali smo se “na bregu”, odnosno kod kuće mojih roditelja kad je došao s mojim bratom s nekog posla. I tog se susreta sjećam u magli. Čak ni to nije naše jedino upoznavanje. To je upoznavanje koje pamti on, ja pak pamtim kako me Franjo predstavio svim svojim kolegama na tom istom bregu uoči jedne fešte i kako sam samo Ivanu, jer je djelovao najpitomiji, pružila ruku i rekla svoje ime, a ostalima sam samo mahnula i otišla od nelagode van. Da mi je u svim tim trenutcima netko rekao „Hej, ovo je tvoj budući suprug, ali još nije vrijeme da se upoznate“ ne bih vjerovala.
Po završetku fakulteta, svatko od nas otišao je svojim životnim putem . Kada sam diplomirala, Dinko i još nekolicina poznanika s fakulteta virtualnim putem podijelili su sreću sa mnom, znajući da sam se malo više od njih napatila da steknem diplomu, ali, eto, upornošću i uspjela. I nismo kontaktirali dugo, sve do slučajnog susreta na cesti kod dućana. Rekla sam mu da sam otvorila obrt, pokazala mu prostor i rekla: „Evo, kroz par dana počinjem raditi u našoj struci“. Dinko je bio iznenađen i od svih izrečenih misli, ostala mi je u sjećanju misao kako imam veća „muda“ od svih njegovih muških poznanika. Vjerojatno zato što je znao da mi je profesionalno iskustvo gotovo nikakvo. Nekoliko mjeseci kasnije, i Dinko je odlučio dati otkaz sa sigurnom plaćom i otisnuti se u more poduzetništva.
Za budući život čeličio me tata. Iako sam imala osjećaj da tata odgaja dva sina, naučila sam raditi muške poslove. Nas smo dvoje sami betonirali, išli u šumu po drva i odrađivali još hrpu poslova koje je on volio nazivati „besplatna teretana“. Učio me kuhati smatrajući to izuzetno bitnim što se i pokazalo istinitim. Čak me i Ivanov vjenčani kum prije braka podsjetio da si Ivana uvijek držim sitim. S druge strane, jasno mi se slagala vizija muškarca s kakvim želim provesti život. Moj tata to nije radio, stoga sam se divila dečkima koji usisavaju, peru suđe i rade takozvane ženske poslove. Mrzim tu podjelu. Ne volim ni ja ženske poslove, no kad se suprug i ja u kućanskim poslovima udružimo, u stanu zavlada red i sklad. Nadam se da i naša djeca to primjećuju i da će takav primjer slijediti.
Prije nego sam otišla na studij u Zagreb, zalutala sam u onu istu crkvu koja nije moja župa, ušla nakon mnogo godina bez ispovijedi i izlila dušu. Naišla sam na nekog mladog fratra, i danas svima omiljenog, koji me nije osuđivao, već me utješio i ohrabrio. Iako sam se udaljavala više puta u životu od Njega, On bi me uvijek negdje dočekao.