Posvećeno Njemu
Ponoć je, svi oko mene spavaju. I ja bih trebala, no još u tišini i mraku prebirem po svom srcu. Nedostaje mi taj susret s Onim koji me stvorio. Čekam Ga, u tišini srca, a misli lete na sve strane. Vraćam se ponovo u srce. Gledam, koji su ljudi, koje situacije još tu a da ih moram prepustiti Njemu.
Neka se On brine. Pitam se, gdje će me sutra poslati? Što će mi novo otkriti? Hoću li uspijeti živjeti ili ću samo potrošiti još jedan dan na prolazne stvari.
Koja je moja svrha? Što moje srce želi? Osim onoga što svi želimo, mir, ljubav, zdravlje, slobodu, radost, što mi je još potrebno da bih ja, kao osoba bila ispunjena?
Koje su moje želje i čežnje? Gdje sam to ja danas stavljena i zašto? Kome sam poslana, kome potrebna?
Često se dogodi da očekujem jedno a bude drugo. I bude dobro. Stavljam svoje povjerenje u Njega, jer sam ja ograničena svojim strahovima.
Voljela bih ga još noćas, prije nego usnem, sresti. U tišini, u svom srcu. A možda već ujutro kad se sunce probije kroz oblake i obasja mi lice, jer tada znam, tu je, vidi me, i ja vidim Njega svojim duhom, i bit’ će dobro.