Posvećeno mojem suprugu i našem braku
Toliko sam bila zaljubljena da sam razmišljala kako ću jednog dana napisati knjigu o toj velikoj ljubavi. Tek sam se nedugo nakon pet godina braka sjetila da je zapravo naslov Od kad sam te srela, iako gramatički netočan, inspiriran ulaskom Ivana u moj život, a ne Isusa kako sam do nedugo mislila.
Nisam znala da ćemo biti u braku, sretnom braku. Samo sam gorjela od ljubavi prema toj osobi u tome tijelu, tome dečku koji zove se Ivan. Više nisam bila ista, postajala sam bolja. Da, prava ljubav s pravom osobom, iako toga nisam bila svjesna jer sam bila tvrdoglava, tjera te da budeš bolja osoba.
Zahvalna sam Bogu na svakom trenutku naše veze, na svakoj suzi koju sam pustila zbog njega i za njim, svaku patnju, svaku bol. Nakon svega toga, voljela sam ga jače, čišće, čvršće, hrabrije i nesebičnije. Drago mi je da sam toliko propatila u vezi jer sam danas u braku blagoslovljena i pošteđena takve boli. Sada patim zbog svojih grešaka, ne više zbog njegovih, a sebe ipak, mogu uvijek mijenjati.
Usput, u toj boli, srela sam i Krista. Kakav dar, kakav blagoslov, kako dobar životni put! Kada stojim sama u crkvi, najviše mi pored mene nedostaje moj Ivan. Ja sam Kristu ostala vjerna, no ta punina radosti kada smo zajedno pred Kristom, baš kao i na dan našeg vjenčanja, i još puno misa prije i kasnije, ispunjava me najvećom radosti i čini me cjelovitom.
Lijepi su trenuci koje provodimo zajedno na kavi, u šetnji, u poslu, u prirodi, na koncertu, u kuhinji, gdje god da smo zajedno. No tih sat vremena u nedjelju daje mi neopisivu snagu, moja vjera raste, i moje su dubine ispunjene jer, jedno smo tijelo.
Doći će i to vrijeme opet. Do tada, stojim sama, pred Njim, mojim Gospodinom. I čekam da se vrati. Radosna.