Od nesreće oduzmi najprije krivnju, a ono što preostane, nosi u strpljivosti!
Sveti Antun. Možda će mi ostati u sjećanju ovaj datum i ovaj svetac. Nismo nikada bili posebno vezani, ali mještani od kuda potječe moj tata jesu. Na ispovijed odem barem jednom mjesečno. Idem u Župu svetog Nikole gdje je moj duhovnik od kad sam se obratila. Upravo sam u razgovoru s njime doživjela snagu za prvo obraćenje. Zašto prvo? Jer je obraćenje proces. Kad god padnemo u grijeh obratiti se znači okrenuti ponovo prema dobru. Ispovijed je sakrament koji daje snagu za to. Za novi početak, novi hod na Božjem putu. Kada mi se dogodi teška situacija također odem na ispovijed. Zašto? Jer ispovijed nije samo za izreći svoje grijehe pred svećenikom. Na ispovijedi se trebaju reći i teški osjećaji i situacije i tada Isus u sakramentu ispovijedi liječi naše nutarnje rane. Kada bih otišla u župu svetog Antuna, to su ispovijedi koje dugo pamtim. Kada sam prepričala na ispovijedi situaciju u kojoj sam se našla prije dvije godine svećenik me otrijeznio jednim strogim pitanjem – potukli ste se? On pijan a ti trijezna? Krivila sam sebe do tog trenutka iako su mi svi govorili da nisam kriva. Kada se oduzme ta krivnja, što ostane? On pijan a ja trijezna.
Na zadnju ispovijed u župu svetog Antuna otišla sam nakon prometne nezgode. Ispričala sam svećeniku kako sam srećom ostala čitava no da me te iste večeri nakon prometne suprug opet ostavio samu kod kuće i otišao u te iste gorice u provod. Osjećala sam se napušteno, usamljeno i ranjeno. Osim što sam se tako osjećala – i bila sam. Pitala sam svećenika do kada do moram trpjeti? Znam da je rastava zadnja i najgora opcija . na što mi je svećenik rekao – dokle mogu.
Više ne mogu.
Danas sam slušala ružne riječi jedne osobe i razmišljala o teoriji hagioterapije – srce može biti dobro i zlo.
Upravo ga ispovijed čisti i liječi. Duhovni razgovor. Molitva. Pogotovo ona za nutarnje izlječenje i oslobođenje.
I kako bi rekla djeca – što govoriš to postojiš. Nečije mišljenje o meni zapravo je mišljenje te osobe o sebi samoj. Zato uvrede više ne prihvaćam, okrenem se i odem. Jer na drugoj obali su ljudi koji liječe moju dušu lijepim riječima. I oni su ti koji mi zapravo i žele dobro i mogu mi to dati. A ljude u životu trebamo. Bog pošalje proroke.
Na seminarima i duhovnim obnovama često su otklinjanja i molitve za oslobođenje od posljedica joge, trancedetalne meditacije, new agea (zakon privlačnosti npr.), reikija, odlaska travarima, bio energičarima, čitačima iz dlana, zjenice, hodžama – jer ljudi često na tim krivim mjestima – u potrazi za zdravljem, izlaskom iz patnje i traženju rješenja na krivim mjestima na sebe navuku zloduhe ili otvore prostore u sebi te budu kasnije tlačeni. To se tlačenje manifestira kao depresija, ovisnosti, agresivnost etc.
Katolička crkva nije samo Misa i pričest i eventualna ispovijed jednom godišnje oko Uskrsa – i to ako! To je nužnost. Ali za poniranje u dubinu, da bi bilo plodova, da bi Duh Sveti doista imao prostora u našem životu i djelovati potrebno je svakodnevno tragati za Bogom. Ono što smo otkrili prošle godine o sebi samima danas je staro i ne vrijedi jer nismo ni mi isti kao tada i to je vrijeme prošlo.
E taj neprestani hod i neprestano okretanje prema dobru čini nas gorljivima. U suprotnom – postanemo mlaki. I nismo ni sol ni svijetlo već sablazan.
Potrebno je ponovo zapitati se tko sam to ja i od kuda sam i otkrivati svoj smisao.
Čovječe, upoznaj samoga sebe! Jedino sebe imaš i ti si sebi jedina šansa!
Dajem sebi novu šansu.