Posvećeno studentima
Jesen je. Počela je školska godina. Jesen u Zagrebu. Vozim se u tramvaju i osjećam se kao srna. Ranjivo, preplašeno, nesvrstano. Ne pripadam. Imam samo sebe, svoje srce, maminu ljubav u srcu.
Kiša je padala i naravno, mokre su mi čarape. Razmišljam kako ću sjesti na fakultetu do radijatora da mi se noge osuše. Prošli tjedan mama je već drugi puta dala na popravak ove čizme. I totalno su demode. Među studentima ionako dvije godine mlađima od mene izgledam kao njihova mama. Vidim samo svoje poderane cipele. Čizme. I osjećam vodu u njima. I znam da nemamo za nove.
Diploma je tako daleko. Prije nje su sve moje nesigurnosti. Bez uzvraćene ljubavi, bez posla koji me čeka poslije fakulteta, bez perspektive. Ubijenih snova tapkam po mraku. Zastrašujuća samoća na svakom predavanju. Može li gore?
Može. Druga godina diplomskog studija. Više nemamo za stanarinu. I troškovi mjesečne karte su dovoljan pritisak. A tek džeparac. Pa ne moram danas jesti. Bar ću imati liniju. Nije baš da gladna mogu razmišljati, a nije baš ni da sam ikad fokusirana na predavanju, ionako sam kampanjac.
Putovanje vlakom svaki dan. Ujutro u Zagreb, navečer iz Zagreba. I tako svaki dan. Stojim ispod lampe na kolodvoru, snijeg pada po skripti. Franjo me porukom tješi da izdržim. Da će sve to proći.
I prošlo je. Bilo je bolno, i ja još uvijek nisam dobila posao iz snova. Onaj o kojem maštam. Za koji sam plakala, patila, trpjela. Što sam uopće naučila na fakultetu?
Vjerovati u čuda i u Isusa. Jer ne znam kako bih uopće završila fakultet da nisam srela Njega. Vjerovati u ljubav, jer me zaljubljenost u Ivana gurala da se borim. Biti zahvalna na mami jer nikad nije odustala od svoja dva studenta.
Franjo i ja smo diplomirali u razmaku od nekoliko dana. Na različitim fakultetima, u istome gradu, ali potpuno zajedno.
Na kraju, kad sam došla do obrane, više nije bilo nikog od kolega. Odavno su dobili tu bitku. Ja sam svoju dobila sa Samuelom u trbuhu, Ivanovim prstenom na ruci, i ponosom svoje stare i svoje nove obitelji.
Kad sam konačno uspjela položiti zadnji ispit zbog kojeg sam morala upisati i pad godine, nazvala sam mamu. Plakala je. Nazvala sam tatu. Bio je sretan. Nazvala Franju, bio je ponosan. Nazvala Ivana. Bio je miran.
Tek sam dvije godine kasnije s Ivanom kupila svoj prvi laptop. Diplomirala sam Multimediju bez laptopa. Danas sam opet bez adekvatnog laptopa. Bez adekvatnih programa za rad u struci. Do sada me to nije spriječilo da uspijem. Po putu sam itekako ojačala.
Na koga će Stvoritelj staviti teret? Na loše ili dobro magare?
Stavi još Bože, stavi još. Hvala Ti na svakom teretu, neredu, boli, patnji, rani, suzi. Hvala Ti što si me odgajao dajući mi prepreke. Hvala Ti za križ u kojem nalazim smisao za svaku situaciju. Gledam Te kako širiš ruke na tom križu i pokazuješ mi: Irma, ovoliko te volim.
I ja tebe šefe, i ja tebe.