Već na početku samih vježbi snažno mi je odjeknula činjenica da ovdje imamo posla s duhom smrti. Iako nisam odabrala pobačaj već sam dvoje djece izgubila spontano, dugo su se u meni gomilale tuga, gorčina, krivnja, ljutnja, depresija i strah.

Duhovne vježbe u šutnji odvijale su se od četvrtka do nedjelje. Razmatrajući Sveto Pismo i osluškujući što mi Bog govori u toj šutnji i susretu s Njime polako sam se oslobađala tereta koje nosim, prepoznavala područja svojeg života koja još nisam predala Bogu i dopustila da On osvijetli moje tamne predjele.

Kome sam ja to vjerovala? Pa Sveto Pismo ispunjeno je obećanjima utjehe, oslobođenja, oprosta, čišćenja, radosti.

Ponovno sam prihvatila da sam otkupljena Krvlju Kristovom, da mi je oprošteno ono što sam sama sebi predbacivala, a nisam toga više ni bila svjesna. Priznala sam sebi i Bogu pogreške kojih sam se stidjela iz svoje prve trudnoće, zbog kojih sam se pitala da li bi sve bilo drugačije kasnije. Promatrajući taj period života vidjela sam da je Bog i tad bio sa mnom i da me Njegova dobrota nije nikada napustila.

Da bi nama Bog oprostio, moramo i mi opraštati drugima. Bez oprosta nema Raja a u Raju me čekaju moja dječica. Ne samo vezano uz trudnoću, na duhovnim vježbama čistila sam se i oslobađala svih situacija koje su me mučile i tako polako ulazila u slobodu a u moje srce mir.

Iako mi je Bog otkrio svoj plan sa mnom, koji ne znam kako će biti ali ako je to Njegova volja vjerujem da hoće, još ću to jedno vrijeme prebirati u srcu te posvjedočiti kada se počne ostvarivati.

“Budu li vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna”. (Iz 1,18)