Pođi za mnom…
Idem evo me, moj Gospodine…
Ja, sa svim svojim manama, propustima, grijesima, još jednom, na tvoj poziv, idem za Tobom.
Još jedno raskršće života. Od dana kada je Bog stisnuo restart na moj život. Kao da je rekao Ne tako, ovo ne valja. Ili kada mi je dao novu priliku, novi početak.
Prvo, što želim biti kad odrastem? Ono što mi je jasno postalo odmah. Taj posao koji ne volim i u kojem ne uživam moram promijeniti. Ne zbog sebe, već zbog kvalitete života koji se najviše lomi preko djece. Nezadovoljna ne mogu odgajati djecu u zadovoljne ljude. Za početak. Onda onaj dio gdje me taj posao fizički i psihički uništavao i radila sam ga iz možda krivih vrijednosti. Očito me ne ispunjava plaća. Iako sam dobra u svome poslu – no to je možda i do mog pristupa gdje se trudim biti vrhunska u svemu što radim – u tome poslu ja stagniram i ne razvijam svoje talente. Iako sam se opirala, imam talenta i za web dizajn – ali moja ljubav je grafički dizajn. I jedno bez drugoga ne ide. Nisam potpuna. Možda sam kroz dosadašnje poslove morala iz sebe izventilirati sve svoje želje – potreba za titulom, poštovanjem, priznanjem. No vjerujem da sam došla do kraja ovoga što sam bila od prvog dana svjesna da je samo stanica – dio puta.
Ne mogu se još zamisliti da vozim auto. Možda je ova trauma okinula i neke stare. A zadnja prometna bila je ne tako davno, ove godine. Nisam bila sabrana u vožnji i kako se bojim da nisam ni sada fokusirana radije neću sutra sjesti za volan. Djecu moram odvesti u vrtić i školu i koristit ćemo svoje nogice. A nedostaje mi kretanje i šetnja. Tek sada vidim. Uz vožnju od 50 minuta u jednom pa u drugom smjeru i osam sati sjedenja, moje tijelo vapi za kretanjem. Kad bih došla kući, bila bih preumorna za nekakve vježbe a kamoli za otisnuti se u šetnju. Uz to nisam mogla ostaviti sve kućanske poslove. A nekad smo, kad smo imali vremena, djeca i ja hodali i hodali, išli do grada, do bake, usput istraživali, razgovarali se. Kako je lakše dok nemaš novaca i moraš pustolovinu tražiti u prirodi. A i zidovi stana bili su premali za troje djece pune energije. Naše su nas šetnje izmorile. Pogotovo mene. San je nakon toga bio lagan.
A sada, glava radi, tijelo ne – i usred noći ja sam budna kao sova. Duša mi komunicira s Bogom. Sve što si nismo stigli reći posljednjih mjeseci – i sve što nisam imala vremena osluhnuti.
A bez tog druženja s Njime i vremena odvojenog za njegovu prisutnost moja je duša postajala sve praznija a duh sve slabiji.
Ovoga vikenda poklopio se i seminar nove evangelizacije u organizaciji zajednice molitva i riječ preko Zooma pod geslom Pođi za mnom. Našla sam utjehu, iscjeljenje, snagu i hrabrost za dalje.
Mikrodoze. Boli još nema. Ima tuge, i prikazujem ju za obraćenje. Moje, Ivanovo a onda i drugih. Jer obraćenje nam uvijek treba. Ono je proces. Okretati se iznova prema povjerenju, istini, dobroti, ljepoti. Oprostiti sebi i drugima i krenuti drugačiji dalje. Predati strahove, brige i probleme Jačemu a za uzvrat dobiti Duha Svetoga. Da on čini po nama.
Bog mi sada daje vrijeme. Zbog izgubljene bebe još sam na bolovanju i moj je bioritam drugačiji, tijelo se još oporavlja i privikava i tako i živci. Ali ovo pisanje priča, u dekici kod prozora, s pogledom na Srce Isusovo, na moju siromašnu kolekciju najdražih knjiga i časopisa, pročitanih i nepročitanih – nekih i više puta pročitanih – pogled na moju kolekciju biljaka – pročišćivača zraka – ovaj mir i sklad koji osjećam u srcu i oko sebe daje mi nadu da će sve biti dobro i da dolazim k sebi. A nisam bila pri sebi od jurnjave s posla i na posao. Duša bi mi ostajala tamo. A trebam je ovdje. I trebaju je moja dječica, muž i bližnji. I naravno – onaj koji ju je u mene u trenutku začeća udahnuo. On je želio da živim – i ja za Njega želim živjeti i uživati u danima koji su nam darovani. Adventsko vrijeme je, unatoč bolima – milosno. Nadam se da ću ovoga Adventa naći i vremena za sve one kave koje stoje dogovorene godinu ili mjesec. Da se sretnem i s drugim ljudima, u nekoj jednostavnosti i razgovoru. Neke nam ljude Bog stavi na put da nam liječe dušu i mi njima.