Posvećeno mojem bratu Franji
Djetinjstvo smo provodili na praznicima u Goli i Ždali. Igrali smo se, trčali, vozili bicikle, radili jednostavnije poslove poput runjenja kukuruza i hranjenja zečeva, i bili smo pravi mali hahari, baš kao sada Samuel i Rita. Tata i mama dolazili bi vikendom i veselili bi im se prvih pola sata kada bi stigli.
Proveli bi s njima vikend radeći veće poslove na polju ili u cjelodnevnom ribolovu. Radili smo s tatom zviždaljke od granja, ložili vatru, pekli špeka, lovili ribu, hodali kroz prirodu, učili vrste životinja, biljaka, gljiva. Kada bi se vratili s praznika, prirodu i društvo kajkavskog kraja imali bismo u malome prstu. Bili bi ponekad izvrsni učenici, a ponekad totalno izgubljeni. Moj uspjeh u školi ovisio je o večeri prije, jesam li s Franjom do kasno u noć slušala tatu i mamu kako se svađaju ili je tata bio u popodnevnoj smjeni pa smo se uspavljivali zezanjem.
Slušajući tako paralizirani od straha roditelje kako urlaju, Franjo mi je rekao idemo moliti. Već tada baka iz Ždale prenijela nam je vjeru, i na nju smo se oslanjali u teškim trenucima života. Ponekad i samo u teškim, pogotovo u danima mladosti. Franjina vjera pomagala mi je kada sam bila odijeljena od Stvoritelja. On je prije učenja molio, pomolio se i prije ispita, a ja sam to naučena njegovim primjerom primijenila tek na zadnjem ispitu na fakultetu. Odustati je lako bila je priča koju mi je poslao Franjo baš u trenutcima kada sama nisam znala kako dalje na fakultetu, kako položiti taj ispit. Na meni je bilo samo da guram taj kamen, taj ispit, a On je moju poslušnost i povjerenje u Njega nagradio tako da je On sam pomaknuo taj kamen.
Ne bih sama uspjela položiti taj ispit, ali to što nisam odustala i odlazila sam do zadnjeg roka na ispit otvorilo mi je mogućnost da se poslože neke druge prilike, poput bolesti profesora koji bi me sigurno rušio, odsutnost asistenta baš u u trenutku kad sam pred sobom imala šalabahter, i nakon svih potrošenih pitanja iz kemije, s namjerom da me šalje na dekanski rok, pitanja asistentice iz prakse, na koja sam znala odgovor iz logike i primjenjivanjem znanja i iskustava koja sam sabrala promatrajući tatu u tiskari i slušajući ga još kada nisam ni znala da ću jednog dana upisati grafički fakultet. Kad je završila s pitanjima i digla pogled, primijetila je da sam trudna. Iako mi je Ivan savjetovao da igram na kartu trudnoće smatrala sam to nemoralnim. Situacija da se preda mnom nalazi asistentica koja je ujedno i majka morala se posložiti tek nakon deset izlazaka na ispita iz vježbi i pet izlazaka na ispit iz predavanja da bih ja, u međuvremenu, osnažila, upoznala sebe i pomaknula granice svoje mentalne i duhovne izdržljivosti. Otvorila je moj index i završila agoniju. Upisala tu tri godine iščekivanu dvojku.
Zahvalila sam i otišla u prizemlje zgrade fakulteta, sjela i nazvala mamu. Ona je tad radila na moru i družila se s hagioasistenticom. Kad sam joj rekla da sam položila ispit, samo je plakala. Od sreće, od olakšanja. Samuel je, eto, tako u mojem trbuhu položio i taj zadnji ispit sa mnom, i diplomirao.
Kad smo Franji rekli da čekamo dijete, među prvima, njegova reakcija bila je normalna, pozitivna, i rekao je da će se sve posložiti. Prvi puta riječi poticaja našem odnosu. Kakvo olakšanje, bilo je lakše odmah priopćiti tu vijest i roditeljima. Do tada možda nije shvaćao kako mogu voljeti i praštati nekome tko mi pokazuje jako malo ljubavi. Do tada nisam bila voljena i nisam osjetila veliku ljubav, pa mi je i to malo ljubavi bilo puno i dovoljno. Nekad bi to bila vatrena stihija od ljubavi, a nekad bih je gotovo ugasili svojim pogreškama, no baš nikad u Ivanovom srcu nije ponestao barem plamičak ljubavi za mene. Iako znam da je ljubav odluka, vjerujem da je On usadio u naša srca taj žar. Kroz sve teške situacije i moja depresivna padanja prije braka Ivan me nije nikad osudio, čak i kad me nije razumio i mogao podnijeti i nositi. Kada sam polagala zadnji ispit i iznova ga padala, trpeći i tu bolest duše zavapila sam usred tatinih prozivanja i napadanja pa što da radim. On mi je na to rekao da se ubijem. Shvaćam da nije znao da se ionako borim sa suicidalni mislima.
Kada sam se otvorila Franji da imam suicidalne misli, da sam još jednom pala ispit, nemam posao, Ivan i ja smo prekinuli, on je nastavio dalje a ja mu ostajala vjerna nadajući se da će sve biti bolje kada prođem taj ispit, te da doista nemam više smisla ni razloga živjeti, rekao mi je da nisam vlasnik svojeg života, da mi samo Bog ima pravo uzeti život jer mi ga je on i dao. Te sam večeri nakon Franjinih riječi rekla u redu Bože, ja sad stvarno nemam više ništa, radi sa mnom što god hoćeš. Uzmi moj život ako želiš.
I On ga je uzeo. I u potpunosti preobrazio. Čekao me i dočekao. Izvukao me iz mog ponora, postepeno dan po dan. Jedva sam ustajala iz kreveta no On je bio sa mnom. Ponovo sam učila hodati. Nisam znala kuda idem, padala sam i posrtala, no znala sam da slijedim Njega. Srušilo se sve što sam gradila bez Njega, i sada se nanovo stvaralo s Njime. Prvi korak bio je prihvatiti nemoć i slabost. Položila sam ispit iz vježbi. Ponovo srela Ivana. Zatrudnjela. Udala se. Položila zadnji ispit. Rodila. Sve to u samo godinu dana, jer On je gospodar vremena.
Progovoriti o vlastitoj patnji nije lako, ali oslobađa. I tek tada je moguće krenuti dalje. Bila sam zatvorena osoba, jer kad bih se pokušala otvoriti nailazila sam na odbacivanje i osuđujuće reakcije. Navukla sam neku masku humora i cinizma, ali to nisam bila ja. U mojim dubinama bila je ugušena ta neponovljiva, prihvaćena, sretna, kreativna i slobodna Irma. Ivanovo prihvaćanje oslobađalo me, mogla sam biti i pred drugima svoja. Onakva kakvu tata mrzi, vrijeđa, osuđuje, ne podnosi. Ali to je njegova bolest, a ne moja. Ja sam u duhu zdrava. Važno je samo što se više dizati na duhovnu razinu.
Tamo duboka brazda na mom srcu ne boli. I ne mrzim tatu jer me toliko ranio. Pozvana sam na praštanje. Jedino tako bol prestaje a naša okolina preobražava se iz tatinog otrova u jedno zdravo, sretno, iskreno okruženje u kojem želim da moja djeca odrastaju. Zahvalna sam tati i na toj boli, i toj bolesti, jer pomoću nje srela sam Njega, i ozdravljam i srećem Ga na putu oprosta i mira, oslobađa se i mene dobrota i prelazi na tatu, i ozdravlja i njegove ranjenosti. Zlo je moguće pobijediti dobrotom. Bez tame nema ni svijetla.
Veliku ljubav molila sam i za Franju. S nekim njegovim prijašnjim djevojkama ostala sam u dobrim odnosima, prva mi je postala vjenčana kuma a zadnja je urednik ovih priča, no jedino sam kod Kristine osjetila mir u srcu da je ona ta koja Franju može voljeti kako on to zaslužuje, ljubavlju koja diže i preobražava. Franjina sreća i moja je sreća, njegov uspjeh i moj, njegova bol je i moja bol. Kada je diplomirao bila sam sretnija i ponosnija zbog njegove diplome nego zbog svoje par dana kasnije. Želim svoju djecu naučiti da odrastaju u ljubavi, bodreći jedan drugog, poštujući jedan drugog. Uživam u njihovoj suradnji. Bude mi sjećanja iz vlastitog djetinjstva. Mislila sam da nemam lijepe trenutke iz djetinjstva jer ih se nisam sjećala, no zapravo su samo zakopani ispod onih manje lijepih sjećanja.
Prestala sam moliti da Franju i Kristine Bog blagoslovi djetetom. Shvatila sam da sam toliko Misa prikazala, krunica i devetnica izmolila da sam došla do kraja svoje religioznosti. Nisam prestala vjerovati da je to moguće, jednostavno sam otvorila dlanove i prepustila to u Njegove ruke i Njegovu volju. Prikazivali smo i molili da Marko i Ana dobiju dijete. Nosili smo ih u srcu u Međugorje, u Karlovac kod svetog Josipa, na Mariju Bistricu i u Molve.
Kada nam je Ana za Uskrs rekla da ćemo dobiti nećaka ili nećakinju, sve je u meni uskrsnulo. Nakon Anine uredne trudnoće očekivali smo i uredan porod jer je Ana uvijek bila odlikaš. Organizirana je, pametna, uporna, uredna osoba vrijedna svakog divljenja i najbrža u praštanju u našoj obitelji. Iako je snažna osoba kad nešto ne zna zarumene joj se obrazi kao da je mala curica u prvom osnovne koja ne zna odgovor na učiteljičino pitanje. Ta i još mnoge njene karakteristike odaju njenu nevinost.
Datum Aninog poroda bio je zakazan, kao i moji porodi i kao sva tri poroda njene mame koji su za razliku od mojih induciranih poroda završavali vaginalnim porodom. Carski porod nosi stigmu neprirodnog jer je trudnoća dovršena operativnim zahvatom, i majke koje rode carskim rezom nerijetko se osjećaju neuspješno, i taj sam osjećaj iskusila i ja. Tek kada mi je ta rana zacijelila ostala sam trudna s Ritom. Morala se prvo maknuti ta blokada iz moje glave i strahovi iz mojeg srca. Nismo se bojali ni kad je Ana otišla na inducirani porod, no kako su sati toga dana odmicali, počeli smo se brinuti.
Njena mama mi je rekla kako se samo boji, jer se Ana ne otvara, da bi mogla dijeliti moju sudbinu. Stavila sam vlastite brige i sumnje u stranu i tješila ju da sigurno neće biti tako. Nakon posla, drhtala sam od nemira i straha i dekoncentrirano hodala po stanu. Ivan je bio potpuno miran. Nadala sam se da je tako mirna i Ana a istovremeno bojala da nije, što može usporiti i zakomplicirati porod jer se žena u tim trenucima nesvjesno opire prirodnom toku poroda. Kasnije nam je Marko potvrdio da je doista cijelo vrijeme bila i ostala mirna i sabrana. Otišla sam na večernju misu i prikazivala Anu moleći Njega da Ana rodi prirodnim putem, prikazujući mu jedino što sam imala, vlastitu patnju koju sam prošla na carskom rezu i kasnije pri oporavku i komplikacijama.
Kasnije sam srela Franju na toj istoj Misi. Na Misi svi molimo za svoje i tuđe nakane iako ne znamo koje su tuđe. Franjo mi je nesvjesno pomogao u molitvi. Marko je kasnije rekao da se Ana baš u to vrijeme počela najednom otvarati. Ivan i ja smo još jednom zajedno izmolili kad sam stigla kući, tad sam se konačno smirila i zaspala. On je otišao prije ponoći do bolnice čekati Marka i radosne vijesti. Dobila sam poruke poslije ponoći da je na svijet stigla Edita. Još jedna uslišana molitva. Molila sam i ja da dođe u našu obitelj još kada se nalazila u rukama Stvoritelja. Znala sam da postoji i čekala trenutak njenog začeća. Danas Edita ima godinu i tri mjeseca, a svaki puta kada ju vidim sve je ljepša, temperamentnija, i svoja. U mojim rukama mirna je i vjeruje mi, jer ona i ja se odavno znamo.
Pisanje me oslobađa i ima terapijski učinak na mene i tek kad nešto ispišem imam hrabrosti to i izgovoriti. Jednog dana ispričat ću joj i ovu priču kao što pričam svojoj djeci njihove priče. Svatko od nas je jedinstven i ima svoju priču, no tek u suradnji sa Stvoriteljem ta naša priča dobiva duboki pravi smisao.