6 dana. Prošlo je tek šest dana a ja se osjećam kao da se to dogodilo prije sto godina. No budući da sam još uvijek u pidžami i ne mogu si zamisliti da odem van iz kuće, niti po kruh, niti po klince u vrtić. Moj domet je otvoriti prozor i gledati van. Prvi dan sam bila u šoku. Srećom, doma su sa mnom bili Ivan i mama. Savršena emotivna podrška u tome trenutku. Trebam muža i trebam mamu. Amen. Napunila sam srce mirom. Moji najtopliji ljudi. Zajedničkim snagama su pospremili cijelu kuću. Meni to puno znači. Volim red u kući, smiruje me – i dok ne mogu ja pospremiti bilo bi mi još groznije da me zatrpao veš, nered, suđe. A jedno popodne s troje male djece čini da kuću treba pospremati stalno. Ne svaki dan. Usput, stalno. Za vikend smo ostali sami. Djeca i ja. Ivan od ponedjeljka kreće na put i do petka ga nema doma, moram se barem psihički pripremiti na to da budem sama i ne mogu se više oslanjati na njega.
Ubrzo je došao Franjo, donio drva, pravio nam društvo do kupanja. Srećom pa su klinci pametni i dovoljno veliki i imamo sistem pomaganja jedni drugima i zajedno rješavati kućanske poslove. Rita i Samuel imaju 6 i uskoro 8 godina – i zajedničkim snagama su danas donesli drva i taj umirujući zvuk vatre i toplina mi pomaže i čini me sretnom. I oni, griju me i usrećuju.
U ovim trenucima važno je imati sustav podrške jer iako spontani pobačaj, on nosi svoj postpartum i oporavak kao i porod. Mislila sam da se to događa samo ako je bila veća trudnoća. Srećom pa me Helena, na temelju nažalost vlastitog iskustva pripremila. Sad mi je tek jasno, ove dvije godine koje smo provele pričajući o njenom iskustvu – zapravo je shvaćajući samu sebe i istražujući što joj se u kojoj fazi događa skupila znanja i iskustvo da bude podrška sada meni, a kasnije vjerojatno još mnogima.
I zato ni ja ne potiskujem misli i osjećaje, već ih zapisujem. Jer teško da će me netko shvatiti, individualan je proces za svakoga – ali netko će i ovih redova naći sebi ispravan put.
Ovo nije moj prvi spontani – i emotivno sam ga obrađivala godinama – no fizičkog oporavka se uopće ne sjećam. Drago mi je da sam progovorila i tad, naravno tamo gdje sam mogla i osjećala se sigurno, a to je naša bračna zajednica – i nosila se s time na ispravan način. Jer da sam tad potisnula, sad bi isplivalo. I tada su me iznenađivale emocije koje bi me zatekle neplanski usred svakodnevice. Sada ipak, mudrija, iskusnija – ne mislim to smatrati porazom već prihvatiti ono što će vrijeme donijeti. Oporavak, prihvaćanje, ljutnja, što god treba.
Osjećam na momente strah, to je vjerojatno trauma i vraća me u neke trenutke – i uz hagioterapiju ću uspjeti i ovo prebroditi. Pustiti u te trenutke Stvoritelja, da liječi.
Danas sam slušajući jednu pjesmu pustila suzu a djeca su to primijetila. Ne lažem im što se dogodilo i kako se osjećam. Učim ih da je normalno plakati, isplakati se, osjećati se tužno i osjetiti te emocije u danom trenutku. Jasno im je da je to zbog bebe, normalizirali smo to, da bebe nekad umru u maminom trbuhu i onda postanu anđeli. Jer Bogu treba vojska. E taj dio, duhovni im znam objasniti. Fizički ne znam – i otvoreno im govorim ako ne znam odgovor na to pitanje. Svi su došli i zagrlili me. Moja tri vojnika. Stjepan mi je rekao: čuvamo ti leđa. Eto, tak se mi volimo.
A pitanja koja su, normalna, i prolaze mi glavom su što se dogodilo. Da li stres, fizička iscrpljenost, infekcija, Hashimoto, Chron – zašto se to dogodilo još ne znam – ali prihvatili smo da se dogodilo.
Znam da će biti dobro. Srećom imam veliki krug podrške. Iako se nemam potrebu otvarati nikome od njih da ih ne rastužim. Zahvalna sam jer misle na nas i brinu, i kroz neka loša iskustva naučila sam ne zatvarati se ako stvarno zatrebam razgovor ili pomoć. Naravno da je i meni preteško u nekom trenutku misliti na to i prebacujem fokus na drugo – visim na mobitelu, odrađujem neke kreativne projekte koji su čekali da imam vremena – a vjerojatno i neka potreba da vrijedim. Znam da bježim. Tek navečer kad klinci odu spavati otvaram tu ladicu. Namjerno. Nekad se otvori i slučajno – nemojte zamjeriti.