Zapravo puno truda i žrtve stoji iza nečijeg odlaska na Svetu Ispovijed ili pričest. Razloga za ne otići je tisuću i često su bezvezni, dok i jedan razlog za otići vrijedi više od njih tisuću, ali obično smo slijepi baš zbog naših neodlazaka. A vrijeme ide. A mi odgađamo, i tako prođe tjedan, mjesec, godina, život. A život je najvažniji.
Koliko ima onih kojima treba svijetlo a koliko je tek onih koji ga mrze i ne podnose. Jer ih osvijetli, pokaže kakvi su, a ljudi ne vole raditi na sebi. Lakše je okretati reflektor u drugoga i upirati prstom u drugog.
A ti si sam odgovoran za sebe i svoj duhovni rast. Nije ti druga osoba kriva jer ti nisi i ove nedjelje ustao na vrijeme na Misu. I onda dođu blagdani, a ti prazan. A čega bi trebao biti pun kad nisi punio svoje ladice, svoju dušu kroz godinu?
Pa onda misliš da Bog ne daje. Dao ti je i davao, ali si ti u svojoj slobodi odlučio ne uzeti.
Gledaš u sve što nemaš pa ne vidiš sve što imaš. Počni biti zahvalan za to što imaš, možda prođe i tvoja zlovolja, i ljutnja, i mržnja.
Prihvati svoju situaciju, oprosti, otpusti, budi zahvalan za svaki udah i dar života. Otpusti i svoja očekivanja. Tu je ležalo i moje razočaranje.