Posvećeno mojoj kćerki Riti
Ovo poglavlje jako dugo čeka biti napisano. Uglavnom zbog straha zbog onoga što će izaći. Na mojem srcu postoji jedna duboka brazda. Jedna duboka posjekotina koja boli, boli često, no ne uvijek. Kada ne boli uvijek tada sam radosna, slobodna. No, kada boli, ja živim iz svoje patnje. U toj brazdi koju osjećam na srcu nagomilana je mržnja, ljutnja i bijes. Ne znam kada je nastala, možda već u maminoj trudnoći. Tu su temelji mojih osjećaja odbačenosti, nepripadanja, nevoljenosti.
Kada hodam gradom, i osjećam tu bol u grudima, u glavi mi prolaze misli koje me umaraju, čine tužnom, zatvorenom, osjećam se debelom, nesposobnom, ružnom, promiskuitetnom, promašajem, glupom. Kako da ja, iz tog iskustva nevoljenosti, pružim svojoj kćeri ljubav, stvorim joj osjećaj vrijednosti, ne gazim joj dostojanstvo, poštujem ju i dajem joj potrebnu slobodu kako bi se razvijala u cjelovitu osobu? Znam da nitko na ovome svijetu kao čovjek nije cjelovit, i svi nosimo svoje rane, i doista se divim ljudima koji unatoč ranjenosti budu sretni, slobodni, svjesni osjećaja vlastite vrijednosti. To je cilj do kojeg pokušavam doći već godinama, ne funkcionirati iz svoje patnje, jer tada je sve destruktivno, i moj odnos prema sebi, i okolini, i ono oko čega se najviše trudim, i često padam, prema djeci.
Volim svojeg svekra, i poštujem ga iako se često ne slažemo u svojim pristupima i pogledima. Prošloga tjedna rekao mi je da je ponosan na mene. Pretpostavljam da je ponosan kako uz troje djece radim u obiteljskoj firmi, brinem o našoj obitelji dok je Ivan većinu vremena na putu i kako se i u teškim situacijama znam nositi sa životom i dobro odraditi stvari. Na mamu sam borac. Tata nikad nije rekao da je ponosan na mene. Ne sjećam se da li me ikada pohvalio. Ponekad želim otići, mrziti ga, praviti se da ne postoji, ugasiti taj glas u meni koji me vrijeđa, moju podsvijest koja sugerira da ne vrijedim, pokušavam se othrvati obrascima ponašanja koje sam gledala i koji su me oblikovali, ali tada se dovedem u situaciju totalne blokade i depresije.
Kada djeca zaspu i moja me bol dočeka u mojoj samoći, i srce se toliko stisne da se ne mogu fizički pokrenuti, samo mu poželim oprostiti, da se oslobodim otrova koji gotovo svakodnevno prolije u moje srce. Želim sebi osvijestiti da ja nisam ona osoba kakvom me vidi moj tata, i maknuti te oči koje mi je stvorio gdje vidim samo negativno ili sam gotovo slijepac, i otvoriti svoje duhovne oči, vidjeti sebe onakvom kakvu me vidi On, i ljudi koji me vole.
Ponekad osmijeh razvučem kao masku, da ne vide koliko me duša boli u tome trenutku ali taj osmijeh je dovoljan da uljepša drugome dan. Voljela bih da iz te svoje ranjenosti ne ranim Ritu. Nastojim joj riječima osvijestiti da je voljena, dragocjena, prekrasna, predivna, dobra, pametna. Ne uspijevam uvijek. No trudim se svaki dan, i odlučujem, ispočetka. Samuelu je to nekako urođeno i osim nekih kriza vedar je prisutan i sretan, i tek su mu četiri godine ali još uvijek gleda srcem pa mi jako dobro zna reći kada sam dobra a kada zločesta.
Neki dan sam kroz buku u svojoj glavi uspjela čuti dječji smijeh, radost, cerekanje i igru i pustila sam neka traje, zastala u tom trenutku i dozvolila si osjetiti radost i ponos jer imaju dom kakav ja nisam imala. I bezbrižno djetinjstvo. Želim da i kad odrastu, i naprave greške na životnom putu, da ih uvijek mogu ispraviti, ali i da i dalje vrijede. Željela bih i da tata nađe u sebi ono što je dobro, da vidi da se u svakome čovjeku, pa čak i njemu, kriju dobrota, ljepota, istina, ljubav, moral, usađeni u nama svima, od Njega. Neću zaboraviti trenutak kad je moja pokojna razrednica citirala mene, jer do tada sam uvijek ja nju. Svima nam fali poniznosti i zahvalnosti, i znam da me sada gleda, ponosna, s Neba, jer sam odlučila otkopati talent pisanja. Ostale smo povezane na duhovnoj razini, u slobodi.