Posvećeno mojem prvorođenom sinu Samuelu uoči njegove operacije
Samuel je izmoljeno dijete. Katolicima je taj termin poznatiji, za one koji to nisu izgledalo je otprilike ovako. Gotovo godinu dana molila sam da zakasni menstruacija. A onda je, nakon nekoliko dana kašnjenja menstruacije i konačno položenog ispita na fakultetu koji sam polagala tu istu cijelu godinu, zasjao plus na testu za trudnoću. Ivan i ja bili smo presretni. Objavili smo radosnu vijest i počeli planirati zajednički život. Maštala sam da rodim sina, crnog i mudrog poput njegovog oca Ivana. Samuel je plavi dječak kojeg Ivanova mama od milja zove živo srebro. Ivanova strana obitelji može posvjedočiti da je Samuel nadmašio i Ivana po živosti. Upoznajem kakav je suprug bio kao dijete promatrajući Samuela. Izuzetno spretan, i plave kose. Tu rado priznajem ima i mojih gena. Vedre je naravi i velikog srca koje prašta u sekundi.
Premašio je datum planiranog poroda za gotovo dva tjedna. Nakon induciranog poroda i poticanja trudova, epiduralne, dripa, dvanaest sati u predrađaoni i tri sata u rađaoni Samuelu su počeli opadati otkucaji srca, ja se nisam otvarala za porod i ginekolog na Svetom Duhu odlučuje završiti trudnoću carski rezom.
Zadnje što sam čula bile su riječi medicinske sestre koje je rekla da taj isti ginekolog porađa sve moguće, i ako je on odlučio da sam za carski rez onda stvarno jesam. Bila sam razočarana jer sam sama rođena tako jednostavno, praktički sam ispala mami u autu, a moj porod se komplicira. U tim sam zabludama isključila ikakvu mogućnost carskog reza i odbila se uopće i malo informirati o istome. U trenutku kad sam čula da idem na carski rez, uz umor počeo me obuzimati strah. Ivan mi je kasnije rekao da je moj pogled u prazno jasno značio da sam se izgubila u svojim crnim mislima. Do operacijskog stola već me dobro lovila panika. Dali su mi uz nimalo ljubaznih riječi nešto za smirenje, i tada sam mirne glave mogla razmišljati kako ću sada umrijeti. Otrijeznilo me tek kada su medicinske sestre komentirale da je žabac. Raširio je dugačke ruke i noge i izbacio trbuh, škiljeći zbog jakog svijetla sav nabororan od predugog boravka u plodnoj vodi. Ali nije plakao. Čekala sam da zaplače, i kad sam konačno čula plač jedna medicinska sestra na uho mi je šapnula dobro je, apgar 10/10. Samuel, odlikaš. Kad su me sašili i vodili u sobu na hodniku sam samo u prolazu vidjela Ivana. To me utješio i obradovalo iako sam bila premorena da to pokažem. S obzirom na spinalnu antesteziju noge nisam osjećala, rukama sam se bojala micati i lice mi je možda bilo ukočeno još od onog trenutka dok sam saznala da idem na carski.
Ležala sam u sobi tresući se od zimice uslijed šoka zbog hitnog carskog
reza. Kada su me sestre na odjelu pokrile, gledala sam u sat koji je pokazivao otprilike jedan u noći. Prvu sestru koja je naišla pitala sam gdje je beba. To je očito značilo da sam prisebna i da mi rade majčinski instinkti jer je izvadila mobitel i javila da majka pita za dijete. I tada su ga donjeli. Tu njegovu radost koju sam osjetila kad su mi ga prinjeli i dan danas osjećam kad se on i ja zagrlimo.
Uspostavili smo dojenje. Jedva, nekako. Dovoljno da nas nakon tri dana puste kući. Malo je reći da sam bila tukac za bebe. Tukac za dojenje, tukac za kupanje, tukac za plakanje. Nakon poroda sa bebom su mi pomagali svekar i svekrva koji srećom, nisu bili tukci. Nakon tjedan dana Samuel i ja završili smo natrag u bolnici, ovaj puta Koprivničkoj. Donosili su mi ga samo na dojenje jer su mi sanirali šav koji se upalio nekoliko dana. Čula sam ga kako plaće kad su ga nosili po hodniku i kako prestaje čim dolaze blizu naše sobe. Tada sam osjetila opet onu radost u njegovom srcu. Nešto kao aha, mama. Osjećaj zvan mama.
Na sam Badnjak pušteni smo kući. To je bilo toliko lijepo da ne želim kvariti
već ću nastaviti do naše druge bolničke epizode. Samuel je bio star gotovo jedanaest mjeseci, radio prve samostalne korake, puzao, penjao se, smijao, glasao, malo spavao, kao i danas, bio je energičan. Ivan je te večeri došao s posla, baka je bila u Koprivnici i imali smo stan samo za sebe. Tražili smo neki film za pogledati kad sam primjetila da je Samuelu mokra piđamica. Kad smo primjetili da je po podu oko njega sve klizavo shvatili smo da je otvorena bočica sa sredstvom za čišćenje žica na gitari. Nekako sam se brzo
snašla i odlučila nazvati hitnu pomoć da ih pitam što mi je činiti ako je Samuel slučajno i popio toga sredstva. Usred mojeg razgovora sa doktoricom na drugoj strani Samuel je počeo kašljati. još nismo ni završile razgovor počeo je na Ivanovim rukama padati u nesvijest. Hitna se stvorila
u roku od deset minuta. Bila sam mirna i sabrana tokom vožnje u hitnoj znajući da nije vrijeme za paniku. Pametna, mlada doktorica odlučila je da nas voze u Vinogradsku. Za razliku od ostalih bolnica u Zagrebu, na dječjem odjelu u Vinogradskoj jedan roditelj može tokom liječenja boraviti uz dijete do pete godine života. Boravak roditelja uz dijete pospiješuje i ubrzava dijetetov oporavak. Samuel je bio u nesvijesti. Oko mene su letjeli doktori i sestre no ni u jednom trenutku mi nije nitko prigovorio što Samuela dragam po glavi i na uho mu govorim da sam uz njega i da bude sve u redu. Kada su mu krenuli vaditi krv, Samuel je zaplakao. To mislila sam, plači. Kao i na porodu, to znači da je živ, da je dobro. Odveli su krv na analizu i ubrzo javili da je tekućina bezopasna, no zbog njegove reakcije poslali su ga i na snimanje pluća pod sumnjom da je možda udahnuo tekućinu. Laički rečeno. Doktorica koja je do tada bila bezobrazna prema Ivanu i meni jer se to dogodilo malo je ublažila ton kad sam rekla da ne mogu na rengen jer sam trudna. Ivan je s njime odradio rengen, još je malo bio s nama a onda otišao kući.
Tu smo noć Samuel i ja proveli zagrljeni. Nije se odvajao, uglavnom je bio na sisi što je dodatno dalo do znanja neljubaznoj doktorici da ipak neki jarac dobro radimo u životu kad je u jedanaestom mjesecu još uvijek dojenče. Cimerica u sobi nekoliko dana kasnije rekla mi je kako se između mene i Ivana u toj stresnoj situaciji u kasno doba noći čekajući nalaze vidjela ljubav, bliskost, mir, povjerenje, zajedništvo. Ivan je svaki dan za vrijeme posla kad bi bio u blizini bolnice skočio gore pogledati nas, zamijeniti me da se otuširam i popijem brzinsku kavu, kasnije je i mama
doputovala u Zagreb i dolazila svaki dan u bolnicu. Neki članovi naše bliže obitelji nisu bili potpora, već zauzimali stav osuđivanja našeg roditeljstva. I to smo im oprostili. Znali smo da se takve situacije dogode s razlogom.
Rengen Samuelovih pluća otkrio je virusnu upalu koja se razvijala bez simptoma, bez temperature ili kašlja, i može dovesti do smrti ukoliko se na vrijeme ne otkrije. Na odjelu su nas zvali muzičari. Tih desetak dana Samuel je oko sebe širio smijeh i radost i zabavljao sve koji su ušli u našu sobu. Večeras je moj žabac čekao da Rita i Stjepan utonu u san da me ima
malo za sebe. Rekao mi je da se boji čudovišta. Zagrlila sam ga i osjetila taj mama osjećaj iz bolnice kad smo se zagrlili prvi puta, i osjetila tu bliskost koju samo on i ja znamo iz te preduge neprospavane noći u Vinogradskoj. On siguran u mojim rukama. Protegnuo je ruke i noge kao žabac baš kao i one noći na porodu, i nasmijao se. Uskoro ide na jednostavanoperativni zahvat koji uključuje i uspavljivanje.
Možda predosjeća, možda je zato rekao da se boji…