Ne znam što se dogodilo. Da li se konačno dogodio taj željno iščekivani klik. Ne znam ni hoće li potrajati. Ali zahvalna sam jer se dogodilo, jer se događa, jer traje. Ma koliko dugo trajalo. Možda je Srce Isusovo i Marijino kojima sam posvetila našu obitelj. Napisala duhovnu oporuku da Njima ostavljam nas kad ja ne mogu voditi sve. Nekad me natjera da pustim nemoć i nevolja. Dobro je kad odustanem zbog nemoći, tada plačem i predajem Bogu sve. Kad se ljutim, tad se inatim i udaljavam sa željenog puta.
Došli smo u nedjelju s Marije Bistrice. Predivno hodočašće, iako puno samostalne borbe s djecom, bez Ivana, ipak, u duhu braka, i s podrškom Franje i Kristine. Imati njih u Bračnoj zajednici donjelo mi je već i taj blagoslov da odemo na Mariju Bistricu – a onda i djeci predivne uspomene s najdražim osobama – ujom i ujnom. A meni mnoge divne susrete koje ne bih doživjela da nisam otišla. Tamo se sastane cijela Hrvatska. Naš velečasni Siniša koji je sada na Župi i Pitomači, naši Golčani iz Bračne zajednice gdje je bio na Župi i Mađerčići, moji partneri u izradi lista Prisutnost – Glasila Hrvatske Bračne Zajednice. Samuel je nestašno skakao po svuda, penjao se po kipovima, išao svud gdje se ne smije i radio što se ne smije – i taman kad sam još jednom pomislila vikati na njega sjetila sam se i rekla – Samuel vidiš, na ovom sam zidiću sjedila prije skoro 20 godina dok sam prvi puta ugledala tvojeg tatu.
Ne znam ni da li je to bila Marija, a možda sveti Josip jer je tako ispunjeno mirom – no Ivan se vratio sa miniturneje po Češkoj, proslavio tamo svoj rođendan i rekao mi da će poslati poruke da napušta gotovo sve bendove. Nisam se ulovila za to jer sam već lagano nevjerni Toma kad su takve situacije u pitanju – da se ne zanesem i ne razočaram. No, nekoliko dana kasnije počeo se opraštati porukama od bendova zbog posla, škole, vrtića i ostalih prioriteta.
Konačno, pravi su prioriteti došli na svoje mjesto. Sve se ostalo počelo urušavati kao kule od pijeska i ostali smo stajati mi – naš brak – baš kao u propovijedi na našem vjenčanju – gradite kuću na stijeni.
Hvala i Slava Isusu Kristu jer mi je dao snage da dočekam taj dan.
Ne treba niti bolest niti starost da zaboraviš lijepe trenutke. Dovoljno je da se zareda nekoliko ružnih situacija i sva lijepa sjećanja kao da ne postoje – samo ona ružna.
Zaboravila sam već da je Ivan moj vreli ljetni dan, moja prva romantična jesen, moj vitez u martama i crnom kaputu na Sve Svete navečer iz magle u parku, moja toplina u hladnoj zimi i moje proljeće s novom nadom. I skinuo je Bog crni veo s mojih sjećanja i vratila su se. Onaj žar, ona sjećanja dok sam ga ugledala prvi puta u vlaku u prvoj vožnji u Zagreb na fakultet, na Mladoj Misi svećenika koji nas je niti deset godina kasnije vjenčao i svi oni naši susreti koje kao da je Bog planirao i stavljao ga u moj život i osvijetlio da se kasnije tih trenutaka sjetim i shvatim – da ga je baš za mene pripremao. I mene za njega.
Do našeg konačnog susreta i prvog razgovora koji je trajao sve do jutra. Onaj razgovor u kojem smo se odmah zaljubili. I sjetila sam se svih naših susreta u Zagrebu između predavanja. Moje jedino mjesto gdje sam pripadala. Pogled u njegove oči. Na kavi, na Markovom trgu, u Importanneu, u vlaku, na stanici, kasnije u Koprivnici…. Tamo gdje je on, tamo je moj dom.
I tamo je ognjište našoj djeci. U našoj ljubavi.