Ova me trudnoća izuva iz cipela. Nisam to očekivala. Zaboravila sam umor i mučnine – iako sa Stjepanom pamtim puno gore dane. Ali mogla sam ostati kod kuće, raditi u udobnosti vlastitog doma. A sad, početak dana koji mi je ključan za obaviti sve za kvalitetan ostatak dana obilježen je mučninom i nemoći. Radim samo osnovne stvari. Svu energiju ulažem u posao. Znam da izvlačim zadnje atome snage iz sebe da bih dala svojih 100% – isto tako znajući da će od toga profitirati drugi a da ja neću imati baš ništa. Iz iskustva. Kada sam počela donositi zaradu – plaće su rasle – drugima. Kada sam ostala bolesna kod kuće – automatski sam najgori radnik. Naravno da u takvom okruženju mlada osoba željna napredovanja ne može ostati i razvijati se.
Razmišljala sam je li ovo dio puta do nekog posla, zašto sam baš ovdje, jesam li zalutala? Volim svoj posao i svoju struku većinu vremena. Volim raditi cijeli dan, izmjenjivati poslove i tempo, odraditi što više i na kraju dana osjećati zadovoljstvo. Kada dođem kući s posla nastavljam raditi po kući. Baš dok su teški dani i vidim da tijelo govori stani – odmorim i ostavim sve nek stoji – jer i ja sam važna, da bih to mogla dalje raditi.
No, nešto je nedostajalo. Smisao, svrha – i odgovor na pitanje je li to Božja volja u mojem životu?
Našla sam odgovor na jednoj duhovnoj obnovi – zapravo je Božja volja da sam kod kuće s djecom – da me imaju više od 3 sata – i sada sam se opet uvjerila – poslovi dođu i odu, poslodavci dođu i odu, radnici dođu i odu. Na poslu si zamjenjiv – i uglavnom nikog nije briga za tebe. A kod kuće si neprocjenjiv i nezamjenjiv.
Mojoj djeci sada treba odgoj, briga, vrijeme. I ne može to kupiti ni jedna plaća – a kamoli potplaćenost.
Imam potrebu biti vrhunska u svemu što radim – ako se to ne cijeni na poslu – bit ću to kod kuće. Vrhunska supruga, majka, prijatelj – osoba.
Jer ja mogu, ja hoću, ja vjerujem – bit će dobro.