Posvećeno muškarcima u mojem životu
Stojim u klupi između mame i brata, ista ona klupa u kojoj stojimo već dvadeset godina, ako ne i više, no sada rame do ramena.
Govorim bratu blago tebi, sve tvoje žene su tu. Do njega supruga, s druge strane mama i sestra. Već ima sve za što ja molim. Da tata i Ivan nađu Njega, sretnu Njega, tu bezuvjetnu ljubav.
Do tada, nosim im je ja satkana u djeliće moje nesavršenosti. Nekad se uspije probiti koja kap i do njih a nekad dobiju samo mene.
Unatoč boli koju osjećam jer Ivan nije sa mnom u životu jer mora biti u kamionu, srce mi je ispunjeno zahvalnošću na Franji. Ovih je dana, godina i u ovom trenutku pored mene, moja snaga, štit i oslonac i upravo on me priveo vjeri. Na križanjima mojih životnih puteva, kada nisam znala kamo ni kako, on bi jednostavno podsjetio, pođi putem Krista. Često me vraćao na taj put dok nisam i sama sazrela kao vjernik i vlastitim se razumom odlučivala na taj put.
I u životu, kada tata često nije bio onaj pravi otac, koji me ljubi, ili je bio i sam slab i odsutan, Franjo bi preuzelo tu mušku ulogu glave u našoj obitelji i bio tu za mene i mamu.
Pored njega i ja ponekad mogu biti slaba, kad mi to zatreba, da se slomim kako bih se ponovo sastavila, ojačala, nastavila dalje snažnija, hrabrija.
Jer što imaš ako sebe izgubiš?
Oprosti toj osobi na koju si ljut, koja te najviše uvrijedila. Ako oprostiš, to će ozdraviti tebe i ponovo ćeš dobiti sebe, biti sretan, biti vrhunski.
Zahvali za tu osobu, upravo za tu tešku situaciju. Ozdraviti ćeš. I ja sam.
I tebi je netko uvijek oprostio, zar ne?