Povratak kući

Priča prva, dvije godine kasnije

Bio je lipanj, Stjepan i ja smo bili kod kuće jer je imao virozu. Usred prostiranja veša – poziv. Na pitanje želim li doći raditi na tri mjeseca kao zamjenu za porodiljni u Podravku, kao grafički dizajner, srce mi je zaigralo od radosti. Sada, pola godine nakon odrađenog posla i debelo slegnutih dojmova, mogu reći da mi je to jedno od najljepših poslovnih iskustava u životu. Srela sam ljude koji su ostavili duboki trag u mom srcu. Nije prošlo ni bez loših iskustava, no velika je većina bila profesionalna, dobra i ono što nisam očekivala naći na radnom mjestu, puna podrške i ljubavi. Kao kad razmišljaš o godišnjem odmoru i kako ti je bilo lijepo, o susretima koji su te dotakli, tako je i meni kad razmišljam o ta tri mjeseca. Shvatila sam koliko je dobro za posao i razvoj imati šefa koji je stručan, od kojeg možeš učiti i koji vjeruje u tebe čak i kada ti ne vjeruješ. Nakon takvog iskustva, teško je ne težiti dobrom poslu. Nakon kojeg zadovoljan dolaziš kući, radosno odlaziš na posao.


Učila me mama da je od svih dragocjenih životnih dijelova kao što su djeca, obitelj, brak, muž, ljubav, sreća – posao ipak onaj koji je najmanje krhak i može ga se promijeniti i izbaciti iz jednadžbe. Može biti na poslu i lijepo, makar to ne bio posao u struci. Na poslu želimo da nas cijene i poštuju, uvažavaju našu stručnost, godine uložene u naobrazbu. Kad toga nema, otiđeš. I preživiš. Jer posla uvijek ima, a svaki je posao dostojanstven. I još jedna lekcija koja mi je u srcu, i možda pomogne još nekome tko misli da ga njegovo radno mjesto definira – nije sramota raditi, sramota je krasti.

A onima kojima je karijera važnija od obitelji, pročitala sam nedugo – da umreš, tvoj poslodavac bi bio tužan i našao drugog radnika za mjesec dana ako ne i manje. A tvojoj si obitelji nezamjenjiv. Iz tog razloga težila sam da mi obitelj bude na okupu i uspjeli smo u tome. Iako ima veće odgovornosti na poslu, Ivan spava doma, provodi vrijeme s djecom i nije svakodnevno u prometu, i ne bih to svakodnevno cijenila da sam to odmah imala. Naravno, promjene nisu lake, čak ni kada su na bolje, ponekad su i bolne, ali razvijamo se, rastajemo, putujemo kroz život. Stvoritelja zamolimo za snagu i nastojimo ne smetnuti s uma da smo na ovom svijetu samo putnici.

Kuda putujemo? Doma.

Leave a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.