Što sam naučila posljednje dvije godine? Da je život prekratak, predragocjen i prelijep da mi ga uništava loš poslodavac, loši kolege ili da je posao jednostavno loš. A bilo ih je, nije uvijek bio problem u meni. Dok sam bila mlađa mama mi je rekla da postoje te dragocjene stvari u životu, koje žongliraš, kao kristalne kugle, obitelj, ljubav, djeca, roditelji, prijatelji i sve što u životu volimo i u čemu uživamo i onda posao, gumena loptica koja nije toliko dragocjena, nekad i ispadne iz žongliranja, podigneš ju, nastaviš dalje. I tako ja žongliram. Ivanova mudrost i mogu ju potpisati jest, da danas više ne možeš znati raditi samo jedan posao. On je na početku još jedne svoje prekvalifikacije. Svaka mu čast. Ispočetka nije lako krenuti, ali ako ti sada nije dobro a to ne mijenjaš – sam si kriv. Pa bar je posao nešto što danas možeš promijeniti. Neki to rade s lakoćom, neki uz puno borbe a vidim da neki i nikako. Što je još tužnije, ne mijenjaju ni sebe odnosno ne rade na sebi. Pa da ne bih i ja bila jedna od takvih, kad ne mogu ništa u životu promijeniti i nemam utjecaj – mogu pisati. Izbaciti to iz sebe i krenuti dalje. Osjećam se tužno, ljuto, odbačeno i razočarano jer nisam dobila posao iz snova. Eto, izgovorila sam to i zapisala. Ne želim glumiti da sam jaka, ravnodušna ili sretna dok nisam.
Da toliko ne dosađujem Bogu svojom molitvom već deset godina ja ne bih upoznala ljude koji su postali dio moje svakodnevnice. Ne bi bilo toliko lijepih putovanja, druženja, bliskosti, molitava, hodočašća i prijateljstava. Ono prijateljstvo koje nema ama baš nikakvu korist. Samo čista ljubav. U ovom moru usamljenih ljudi, imati nekoga svoje vrste daje nam osjećaj pripadnosti. I dok zajedno možeš prolaziti kroz životne borbe koje su ti nove naravno da je lakše.
Ovaj je život zapravo jako jako kratak. A vječnost? Ono poslije života? Treba i na to misliti. Na tome smo putu, zapravo.