Posvećenom meni, jer ljubav prema sebi je nužna
Došao je dan Samuelove operacije. Par minuta prije alarma otvaram oči, osjećam težinu na prsima poput umora no znam da nije. Odbacujem osjećaje umora i zlovolje, odlučujem vjerovati da će danas biti dobar dan.
Jutarnji ritual, oblačenje, voćka kava. Desetak minuta sabiranja uz jutarnju kavu. Stiže mama, već je lakše, nisam sama. Budim Samuela, surađuje. Stiže Ivanova poruka. Peremo zube. Krećemo prema bolnici.
Čekamo vani, znamo čekati, strpljivi smo i ne dozvoljavamo da nas briga nadvlada već trošimo vrijeme razgovorom. Samuelove rečenice počinju sa “a zakaj” jer je to posao četverogodišnjaka, tjerati odrasle da maštovito razmisle.
Odjel. Više baš i nismo strpljivi.
Operacija, buđenje. Sve je dobro. Mandula izvađena, svakim trenutkom Samuel je sve bolje.
Uspjeli smo. Bila sam hrabra. Tapšam se po ramenu. Samuel je bio svoj. Genijalan, živahan, hrabar, ne baš zadovoljan ali tko bi mu zamjerio. Nismo jeli od jutra, veselimo se sladoledu i pizzi doma.
I dalje, svaki dio ovog dana Samuel na očigled dobiva natrag prirodnu boju u licu, nakon one iscrpljene plave boje oko očiju, čela, nosa. Mama mu ispunjava sve hirove. Jer je baka, i jer danas smije.
Hvala Bogu, kako dobar i jednostavan dan, unatoč pretpostavkama da ću negdje zabrljati.
Glupi strahovi. Stalno okolo i prijeko njih. Ovaj puta s druge strane je zdravlje. Samuelovo, pa tako i naše. Svima nam je laknulo.
Bit će dobro. Zapamti to više Irma!