Nedugo sam pročitala svjedočanstvo o snazi krunice. Mogu zamisliti kako se stvara zaštita oko moje obitelji i duhovnim osjetilima naslutiti istu. I dovoljno je da ju jedan iz obitelji moli da spasi cijelu obitelj. Naravno, prionula sam na posao svaku večer jer nema snažnijeg instinkta u meni od zaštite svoje obitelji. Moje svetinje. Kada smo mi dobro tu je uvijek šira obitelj sa svojim potrebama. I mnogi drugi koji vape da se za njihove potrebe moli.
Slab sam, trebam pomoć – u tome se krije snaga priznavanja svoje nemoći, svjesnosti svoje malenosti pred Bogom.
Duhovne napasti i nemiri dolazili su do nas i kroz druge ljude. Iz molitve Četvrt sata pred Presvetim izvukla sam jednu misao: Osjećaš li odbojnost prema ljudima koji su te voljeli, a sada su se od tebe udaljili i zaboravili te bez ikakvoga razloga? Moli se za njih i ja ću ti ih vratiti ako nisu prepreka tvomu posvećenju. – i od tada znam da ljudi s razlogom dolaze u naš život, ali i odlaze. A mi uvijek ostajemo. Obitelj. I nema tog ljudskog odnosa koji stavljam ispred. Također, spoznajem da ni jedan ljudski odnos ne može ispuniti moje najdublje čežnje.
A onda, onaj jedan odnos koji ispunjava. Iscjeljuje. Iskustvo ljubavi, razumijevanja, utjehe.
Majčina snaga. Ne zemaljske majke, nego nebeske.
Sjećam se svojih prvih susreta s krunicom. U Ždali, u sobi s bakom, Franjo i ja, starosti kao sad i Samuel i Rita i bakina krunica. I učila nas je moliti. I godinama kasnije, možda i dvadeset godina kasnije krenula sam moliti krunicu jer sam znala kako se moli.
Ne mogu štititi svoju djecu cijeli život, već sad ne mogu s njima svuda niti bih željela, ali Nebeska Majka može.