Ivan

Posvećeno njemu

Kada sam rodila Stjepana zapisala sam u svoj dnevnik što želim postići kroz period od nekih pet do deset godina. Napravila sam to i u srednoj školi, i kad se okrenem iza sebe, sve zacrtano sam postigla. Završila fakultet, udala se, dobila djecu.

Jedna od stavki s mojeg novog popisa bila je napisati knjigu. Kada sam počela pisati izlazile su iz mog duha priče. Netko pjeva, netko svira, netko crta, svatko služi i svjedoči na svoj način. Ja pišem. Kada pišem ne može me nitko prekinuti kao kada govorim. Kada govorim, ljudi me moraju i ne moraju slušati, no kada pišem, nitko ne mora to čitati. Osim ako želi.

Kada sam krenula zadala sam si za cilj napisati 33 priče. U ovoj knjizi, ovo je zadnja priča.

U sedmom mjesecu ove godine Ivan i ja imali smo ružnu bračnu svađu. Svi iz obitelji bojali su se da ću o tome progovoriti. Ja sam se bojala o tome progovoriti. A kamoli to napisati i objaviti. No sa strahovima se valja suočiti.

Nismo se rastali. Nekima nije jasno kako nam se to uopće moglo dogoditi. A za one koji se budu pitali kako smo to uspjeli pobijediti, nakon takvog pada ustati, pronaći će odgovore u ovoj knjizi.

Komunikacija. Moja komunikacija sa Stvoriteljem, sa svijetom, s bližnjima. Onima koji ne znaju komunicirati riječima, a ima ih toliko mnogo oko mene, komunikacija u duhu. Ja, primjerice, ne znam tako dobro slušati kao što znam pričati. Ivan, za razliku od mene, jako dobro zna slušati. Žena razmišlja kada govori, muškarac kada šuti.

Bračna zajednica. Upravo smo na bračnom vikendu naučili kako ispravno komunicirati. Niti prije niti poslije našeg pada mi nismo prestali komunicirati. To nije garancija da padova neće biti, baš suprotno, možda padamo jače i bučnije nego itko oko nas, no znamo kako ustati i Tko je taj koji nas podiže.

Možda je lakše živjeti svjetovno, ali ja nisam na to pozvana. Kada moram poći za Kristom, svjesna da idem prvo sama, žalosno se okrećem iza sebe i pitam se tko će me od vas slijediti.

Stajala sam sama u Crkvi, plakala i molila. Nije prošlo puno, pored mene je stajala moja mama. Kada su čuli kuda idem, djeca su željela ići sa mnom na Misu. Svake nedjelje, sretnem tamo i brata i šogoricu. Pridružio nam se i Ivan i moje prijateljice.

Nije važno koliko će dugo ići u Crkvu niti koliko dugo neće, važno je to da smo se vratili. Kad nas je razum i svijet odgovarao od toga, kada su nas svećenici sablaznili ili pak vjernici, Isus nas je našao.

Ne onaj Isus kojega smo sami stvorili u svojim glavama ili su nam drugi rekli o Njemu, nego onaj iz Evanđelja. Koji jedini vidi u naša srca. On nas vodi k Onome koji nas je stvorio. Ne k onome strašnom Bogu koji kažnjava i o kome mnogi od nas imamo krivu sliku, već onaj Pravi Otac koji me ljubi.

I treći, Onaj koji čini da čujemo, vidimo, shvatimo, ljubimo, postojimo. Koji čini da naše srce nama kuca. Duh Sveti.

Za kraj ove knjige radosno svjedočim da se vraćamo u dobrotu. U ljubav. U praštanje. U slobodu. U sakramente.

U kraljevstvo Božje ovdje na zemlji.

Dragi moj mužu kojemu posvećujem ovu knjigu u kojoj svjedočim Krista i Njegovu ljubav svijetu, znaj, kada kreneš za Kristom, čeka te progon, osuda, bol, patnja, možda čak i pokoja suza. Ali na kraju svakog od tih puteva čeka te On da te od toga oslobodi.

Na našem vjenčanju slušali smo iz Starog zavjeta Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza ženu svoju i dvoje njih bit će jedno tijelo.

I još te za kraj podsjećam, iz Evanđelja s našeg vjenčanja, o gradnji kuće na stijeni. Ta kuća je moj život. Ta stijena je Isus Krist.

P.S.

Kada si na našoj prvoj kavi rekao gdje se vidiš za pet do deset godina, rekao si da želiš izdati album. Stigli su CDi, da svjedočiš svojim talentom, glazbom.

Dobro došao na svijetlo 🙂