Posvećeno Ritinoj krsnoj kumi Andreji dok čekamo da rodi Ester
Prošlo je tek šest godina. Sjećam se mirisa cimeta, hladnog jesenskog zraka, topline vlaka i prekratko trajanje vožnje od Koprivnice do Zagreba.
Maštala sam o nama. Maštala sam kako postojimo, i kako se volimo. Nismo imali puno toga zajedničkog, ustvari, možda nismo imali ništa zajedničkog, samo ljubav prema ispijanju kave i našu bliskost.
Kada smo bili zajedno, kao da je netko spojio dvije puzle. Danas znam da nas je spojio dragi Bog. Sve što sam prošla prije njega više nije postojalo. 25 godina ničega. I onda on, niotkud, nepozvan ali dobrodošao. U početku su dani prolazili brzo, kao da žurimo odrasti i biti zajedno, provesti što više vremena jedan blizu drugog, upoznati što više jedan drugoga, ne sluteći da ono što ćemo naći u sebi, i u drugome, ne shvaćamo.
Bila sam zadnja godina fakulteta i činilo se kao da je ta etapa moga života završena. A on je tek bio prva. I to po drugi puta. Kako to dočekati? Jedva da se nazirao početak, a kamoli kraj studija. On je odustao, ja sam ponavljala godinu. U međuvremenu, događao nam se život. Svi planovi koje smo imali i koje su naši roditelji imali, rušili su se kao prašina. Gledala sam i njegove i moje kako se lome, bilo mi je izuzetno teško izraziti da ta slika o meni, to nisam ja. Nisam u roku završila fakultet, nisam se udala za čovjeka iz snova svojih roditelja, nisam ništa odradila po planu, i bila sam duboko nesretna i neshvaćena. Svaki njihov pogled zračio je razočaranjem. A onda sam srela, Njega.
Malo je reći da sam bila tek nekoliko atoma tijela spojenih u jednu siluetu osobe, i da sam jedva disala, noseći težinu na prsima, ispunjena strahovima i negativnim mislima. Osjećala sam se nevidljivo. Nakon što su baš svi odustali od mene, otišla sam u crkvu. Ni sama ne znam zašto. Nisam otišla u svoju župu u kojoj sam primila sve sakramente, već kod Fratara, i tamo srela prijateljicu iz svoje župe, koja me nekako uvijek kad sam bila na raskrižju životnog puta usmjerila za Njime. Jednom u srednjoj školi, pa nakon srednje škole prije kretanja na fakultet, a onda ju dugo nisam srela, sve do tada. Nije ni ona bila ništa bolje, no predložila mi je da odem s njom na Tabor.
Nisam imala što izgubiti, otišla sam, dala sam Mu još jednu šansu. Nisam imala vjere da se bilo što više može promijeniti. No mijenjalo se. U meni, oko mene. Bio je to težak proces, i teško razdoblje. Odlazili su od mene neki ljudi, dolazili neki novi, ostajali neki stari. Radio je On čistku oko mene i u meni. I u svemu tome, baš ono što sam najmanje smatrala mogućim, ostavio je u mojemu srcu i životu njega. Nisam ga nikada prestala voljeti, unatoč svakoj boli koja mi je probola srce. Na svaku ranu On je stavljao melem. Prvo nas je, tako malene, nevažne, zbunjene, obradovao trudnoćom. To nam je tad značilo da smo ipak suđeni jedno drugome. Po tome djetetu nas
je odgajao, dao nam svrhu. Tek nakon vjenčanja, završila sam i fakultet. Kad sam već i sama odustala od sebe, On nije. A nije ni mama, barem na tome području.
Zbogom malena Koprivnice, evo nas veliki Zagrebe. Iako nisam nikada voljela život u Zagrebu, iz Koprivnice smo se htjeli maknuti. Od sebe, više nego od grada i ljudi. Okrenuti novu stranicu, a Zagreb je idealan za izgubiti se u mnoštvu. Ubrzo, i više nikad nisam bila sama.
Rodio se Samuel. Carskim rezom. Neplaniranim. Bio je to šok za osobu sklonu idealiziranju svega pa i poroda. On je ostao stabilan, hladan, već naviknut na nevolje, zagledan samo u naše predivno dijete. Ja sam ostala slomljena, no to me natjeralo na životnu ispovijed. Nakon toga, na časak, ponovo sam vidjela boje. Zeleno drvo ima više od sto nijansi zelene boje. A onda povratak u stvarnost, u slomljene obiteljske odnose i slojeve sive. Zbog pritiska okoline počela sam tražiti posao. Jedino pozitivno u svemu tome bio je test na trudnoću.
Još jedno dijete. Željeli smo ga i prihvatili. Poučeni iskustvom iz prve trudnoće, sve se posloži. Bili smo hrabri. Ipak, s obzirom na to da se naša mala obitelj počela širiti bakin stan u Zagrebu postao bi nam pretijesan. Koprivnica. Ovaj puta, s olakšanjem. Povratak u rodni grad, među svoje ljude i prijatelje. Neki u međuvremenu više nisu bili prijatelji, ali miris Čokolina iz tvornice petkom je ostao. Taj me miris prvi dočekao kada bih se vraćala iz Čakovca u srednjoj školi. A onda, u stanu, miris mamine kuhinje. Petnaest godina kasnije, taj me miris podsjetio da u ovome gradu i ja ponekad mogu još uvijek biti dijete. Stigla je i Rita drugi carski rez. Ovaj puta hrabrija i spremnija lakše sam se oporavljala. Rita je bila dobra beba, svu pažnju trebao je Samuel. Za vrijeme Ritine trudnoće njegov nestašluk nas je na tjedan dana upoznao s Vinogradskom bolnicom; bio je to tek početak. Od trenutka kad je uspio prohodati njegove oči kao da samo traže nove pustolovine, najčešće nevolje. Rita je mirnija, fokusirana, hrabra, sanjar. Kao ja. Samuel je, poput njegovog oca. Nisam sigurna zbog kojeg od njih dvojice imam sve više sijede kose.
Rita ima pola godine, krećem u potragu za poslom. Dotukle su me dvije godine u kući, tražim posao. Ne nalazim posao. Selimo u stan koji su nam ostavili moji roditelji. Odlučujem otvoriti obrt. Novi plus na testu za trudnoću. Izgubim bebu prije nego ultrazvuk prikaže život. Otvorim obrt. Ne znam ništa raditi. Znam svašta raditi! Novi plus na testu za trudnoću. Nakon spontanog pobačaja i emocija s kojima se žena nosi, a i muškarac ako je zdrav, novi život dočekali smo pažljivo, zahvalno, ponizno, ali opet, hrabro. Svaki pregled kod ginekologa donosio je novu sigurnost.
Treći carski bio je zakazan u subotu. Cijeli petak šogorica i ja čistile smo stan, suprug i djeca voze me u 21 u bolnicu. Petak navečer, prije spavanja, još jedan CTG. Nešto me propinje. Krivulja na uređaju pleše u skladu s mojim bolovima u leđima. Hitni carski. 20 minuta do ponoći, Stjepan. Predivan. Oporavak, odvratan. Težak. Ivan uzima bolovanje, dobiva otkaz, ali provodimo vrijeme zajedno. Nas tri upoznajemo se u prvih mjesec dana što je više moguće, blizanci kako ih danas od milja u društvu zovemo provode vrijeme kod djedova i baka. Njima je lijepo, nama je lijepo. Meni
je bolno. Suprug ponovo kreće na posao. Kao i do sada, tjedan dana on u kamionu, ja doma s klincima. Rutina, vrtić, aktivnosti, igra, klopa, kupanje, spavanje, buđenje, spavanje, buđenje, spavanje, vrtić.
Da je svaki dan Ivan doma, ne bih mogla rasti. Klinci još nekako progledaju kroz prste moje ljudske slabosti i greške jer za bolje ne znaju. Ivan je takav da umjesto u moje mane pogleda u svoju gitaru. I život ide. I obrt radi. I djeca rastu. I ja sam sretna. I suprug isto.
A što bi bilo, da Ga nisam srela?
Siječanj 2020