Biti autentičan. Biti iskren sam sa sobom. Prihvatiti sebe i svoju situaciju. Biti budan. Biti svjestan. Prisutan. Sabran. I kako to postići.
Pomaže mi ispit savjesti svakog dana. Prilikom svakog pada čim prije reći ovo nije bilo u redu. Lagati sebi da su drugi krivi a ne ja stvara pomalo u nama ispadanje iz ravnoteže, i duša se nakon nekog vremena krene buniti, nije usklađena s glavom i glava do neke mjere može lagati ali savjest uvijek šapuće i dok si god ne priznaš neke stvari, duša će glasnije vrištati za mirom.
Savršena supruga, majka, prijatelj, to ne postoji. I ne treba se zanositi ili si lagati da to jesi. Čovjek ne može biti savršen. Čovjek je sazdan od Božanskog – duše, i ljudskog – tijela, i to nas tijelo vuče u grešnost i zato je život na ovoj zemlji borba. Plivanje. Rast. Ili pad.
Postoje trenutci u kojima briljiram u životu, postoje oni kada padnem, i oni između. I svaki taj dio čini mene i moj život. I prihvaćam sebe sa svojim nesavršenostima.
U mojem životu postoje ljudi koji me poznaju dobro i oni koji misle da me poznaju.
Još me tri ispita dijele od završetka prvog stupnja formacije u Zajednici molitva i Riječ. Da bih postala hagioasistent, prvo sam morala spoznati svoju bol, pa postati hagiopacijent, i liječiti i liječiti svoju unutrašnjost i nikad više ne prestati raditi na sebi i liječiti i popravljati i dizati se i boriti. Sve se to činilo tako daleko, uopće ulazak u formaciju, trebale su godine da dođem do toga, točnije njih pet, u kojima sam bila hagiopacijent svojeg hagioasistenta. Isto kao i s vjerom, prvo onaj zanos kod obraćenja, zaljubljenost, a onda pad, razočaranje i shvaćanje koliko su duboke rane koje prvo moraš kod sebe liječiti da bi kasnije mogao pomoći drugima. Svaki taj rad a sebi i postignuće unutar tebe dar je ljudima oko tebe. Gotovo su svi darovi Duha Svetoga koje primamo za druge.
Prilikom obraćenja, kako su otpadali neki slojevi mene otpadali su i neki ljudi. Ako sam se željela mijenjati, a jesam, oni jednostavno više nisu mogli postojati u mojoj svakodnevici. I bilo je bolno i teško pustiti ih, baš kao i neke dijelove sebe, ali sva ta navezanost morala se prekinuti kako bih se oslobodila za Njega, i sve se manje uzdala u druge ili sebe a više u Njega.
Ponekad moraš ostati sam i osjetiti tu bol samoće i prazninu. Ali tad On može doći do tebe, naravno, ako Mu dozvoliš. A treba nam to, taj susret, svima. Tu se pokajemo, mijenjamo, u tim trenutcima donosimo odluke za dobrotu, istinu, ljubav, ljepotu – promjenu na bolje.
Ostavljamo neko svoje staro ja i preobražavamo se u novo.
Što si bliže svijetlu, promjeni, to je teže. Ali ustraj. Vrijedi. Bori se, ne odustaj. I nemoj zaboraviti opraštati i sebi i odlučivati se ponovo voljeti sebe. Zaviri u svoje dubine, u njima je ono Božansko, ljubav, i dozvoli joj da izvire iz tvoga srca i preplavi tvoje biće. I onda takav idi ususret onima koje voliš. I budi budan i zahvalan za njih. Oni su ti Božji dar, ako imaš koga voljeti bogat si.
A oni što u meni bude neki nemir koji ne mogu definirati možda ne bi trebali biti dio puta više ili trenutno. I to je bolna istina, ali istina oslobađa. A čovjek je spreman za slobodu i poginuti.
Srećom, tko izgubi svoj život naći će ga. I u buci ovog dana koliko god se u nekim trenucima činio buran i neshvatljiv, prihvaćala sam kao Božju providnost i na kraju dana u sebi, oko sebe i u mojima našla – mir.