Posvećeno mojem tati
Rođena sam u Koprivnici, u autu na putu do bolnice. Moja babica bio je moj otac. Tako je moja majka naučila važnu lekciju koja joj više nikada u životu neće zatrebati, drugo dijete rodi se brže. Biti drugo dijete u obitelji, i još k tome žensko zahtjevna je uloga. Tek gledajući svoju kći kako odrasta uz korak bratu shvaćam kako očekujem od nje da bude spretna, pametna i razvijena barem kao njen brat, ako ne i više. Ona je mlađa a ja već od nje očekujem da bude na bratovoj razini! Naravno da je to nemoguće, i nastojim se često vratiti k svjesnosti da je ona svoja, da ne mora biti nimalo nalik bratu, niti imati talente koje ima on. Nastojim ih ne uspoređivati već ih promatrati svakog zasebno.
S Ritom provodim vrijeme jedan na jedan kada idemo u sportsku školu. S obzirom na to da je u mlađoj grupi vježba uz prisustvo roditelja. Tek nakon što sjedim deset ili dvadeset minuta i promatram ju što radi i posvećena sam samo njoj, nestane sav šum iz mojih ušiju i mrena s mojih očiju i vidim samo nju, i cijeloj njenoj raskoši i ljepoti. U njenim ženstvenim kretanjima, promatranju okoline. Danas me oduševila nakon što se provukla ispod prečke i okrenula se te vidjela da ostali zapinju glavom ili guzom. Vratila se
na poligonu i pridržavala ostaloj djeci tu istu prečku kako bi oni prošli ispod neometano. Iako je sama uspjela savladati bez ičije pomoći. Osjećala sam se tako ponosno. Moja Rita je empatična, nesebična, i razmišlja kao inženjer. Podsjetila me na mene i na riječi profesora Tomislava Ivančića i kako sijemo da bi drugi želi. Prolazimo neka iskustva i križeve u životu prvi, ali drugima pokazujemo put.
Uhvatim se često kako sam slična u nekim stvarima svojim roditeljima. A ne želim biti. I što se više borim protiv toga to više nalazim njihove crte. Tek kada se zagledam u Stvoritelja, smirim se i zastanem, počinjem se sabirati i shvaćati tko sam to ja zapravo. Nisu me planirali moji roditelji. iz njihovog nezadovoljstva to se svakako da naslutiti. Kreirali su me svojim primjerom. A primjer nije uvijek bio lijep. Ali kada se zagledam u sebe i u Onoga koji me stvorio i još me stvara, otkrivam u sebi dobrotu, ljepotu, istinu, ljubav. Svjesna sam svoje ranjenosti i malenosti, i nastojim u srcu smoći snage oprostiti onima koji me povrijede, i opraštati onima koji su me nekad prije povrijedili. Tako ozdravljam, i liječim rane. Tako se uspijevam pridići i nastaviti svoj put. Osjećala sam se blokirano u ljutnji i mržnji prema svome ocu. Danonoćno sam mu nastajala oprostiti no uopće nisam napredovala.
Nisam više vidjela radost u svojoj djeci, u suprugu, u danima koji su mi darovani. A onda je isplivala ona. Njeno ime sretalo me i godinama prije no nisam joj znala i htjela oprostiti.
A tada, misleći da moram oprostiti samo svome svome ocu, počela sam jedne večeri opraštati njoj. Iz mojeg se srca počela izlijevati ljubav. Blokirana, potisnuta u mome srcu iza tog nepraštanja. S kakvom li radosti dočekujem svaku večer da legnem u krevet i imam vremena opraštati joj. Tek se time počela oslobađati ljubav prema ocu, i razumijevanje, jedino što mu od mene može pomoći. Naravno da se nisam u trenutku promijenila, niti moj život niti svijet oko mene, ali mijenja se. Onaj gore dozira koliko i kada. Na nama je prihvatiti taj plan. I živjeti radujući se novom danu. I hrabro prihvaćati sve, pa čak i probleme, jer će nas tek oni izgraditi. Oluja kroz koju ćemo proći učinit će nas jačima. To je jedna od dobrih stvari kojima su me naučili moji roditelji. Ne odustati.