Počela je korizma. U bliskim razgovorima s bližnjima, jedno se nekako ističe i bude nam svima zajedničko. Tjeskoba. Kako joj se radujem! Od mog preobraćenja svaka je korizma bila bolna, ali i plodonosna i na izgradnju. Tu sam se mijenjala. U doba korizme, umirao je u meni stari čovjek a rađao se novi. Iz patnje, iz pepela.
Ove godine više nego ikad, možda zato jer čeznem za promjenom, bacila sam se u pospremanje srca. Cijelu godinu nikako da zavirim u srce od straha i boli, a sada, u korizmi, valjda sam milošću dobila neke nove snage za zaroniti u srce i dušu.
Čini mi se kao da je najveći dio posla u hagioterapiji zapravo opraštanje. Po cijele dane i noći, svima, opraštanje. Taman kad oprostim ovome od jučer, sjetim se onoga od prošlog mjeseca, pa prošle godine, i evo me tako do početka života. Stalno imamo što opraštati.
Red molitve, red rada, i red praštanja. Pospremaj izvana i pospremaj iznutra. Što bolnija korizma to ljepši Uskrs. A trebat će i umrijeti. Da mi je i ove korizme s Isusom propatiti i zaplakati. Koliko mi je samo dobrih stvari donijela patnja, a koliko bih bježala od nje. Neki su sveci jedva čekali patiti za Krista. Sada ih pomalo razumijem. Što nismo spremni dati za one koje volimo? Za djecu, braću, roditelje, prijatelje? Što im možemo dati? Za njih vrijedi propatiti. Našla sam izgleda smisao u patnji. Ne onaj mazohistički, već onaj smisao koji govori da je to put do nečega, izlazak na svijetlo.
Kad osjetim napadaj tjeskobe više ga se ne plašim, prigrlim ga kao proces čišćenja, izbacivanja čemera iz duše.
Ove korizme družim se s molitvama za nutarnje iscjeljenje. I plodovi se već vide.