Iako tužna, istovremeno je i romantična, topla, ispunjena bojama. Baš kao i tuga, moja jesen ima dubinu. Jesen te natjera da usporiš. Kiša na cesti podsjeća te da sporije voziš, poslovi po vani smanjuju se, zatvaramo se i naše domove… i pospremamo. Pospremam srce, prebirem po njemu ovo ljeto i događaje.
Još jedan Ivanov odlazak od kuće. Na mjesec, dva. U prvom sam odlasku krivila sebe. U drugom sam se ljutila. Više ni ne znam koji je ovo, ali krivili su i mene. Mučno mi je od komentara naših bližnjih: oni to tak stalno… ili Ivanovog: pa mi to tak svakih godinu i pol… Ništa to mi. Ne radim ja to. Ne odlazim, ne gubim se, ne tražim sebe, ne zapostavljam muža, djecu, obitelj, obaveze. Ja sam stalno tu, prisutna i borim se, trudim i dok mi je najteže. I ne treba mi ni tapšanje, radim to jer se nadam Ivanovom obraćenju. Ali boli me nepravda i boli me laž. Boli me Ivanovo iskorištavanje. Boli me izdaja na tjednoj bazi. Bole me laži. Boli me da još uvijek postoje oni koji komentiraju: da je ona drugačija žena i on bi bio drugačiji. On donosi odluku ostaviti obitelj i ganjati dječačke snove. A nisam na to pristala. Naša odluka za brak nikada nije uključivala „i onda ću se ja nakon trećeg djeteta totalno pogubiti i početi unositi nemir u našu obitelj a ti se bori s problemima sama“.
Ovo sad traje već pet godina. Moje zdravlje je počelo izdavati moju dušu. Da me boli, da sam tužna – i da stvari ne štimaju. Pet godina mojeg života nije važno. Ali pet godina života naše djece, one najranjivije godine – provode bez oca. I kad je tu, nije u stanju biti tu. Mir je u našem domu samo kada ga nema. Da, glasno je i veselo i kaotično – ali lijepo. Duboko. Punimo baterije, zbližavamo se, odgajamo. Ja djecu, djeca mene. Sami. I to je prava istina. Ivan u tragovima. Postoje u meni neka sjećanja na neka ljepša vremena, na našu bliskost, izlete, naše kiše i zagrljaje. Našu toplinu. Ali to su sjećanja od prije deset, osam godina. Ove godine iza mene ranile su me, povrijedile i izgubila sam poštovanje prema svom mužu. Vjerujem da Bog dopušta tu patnju i da ima svoje razloge. No to ne znači da patnja ne postoji i da nisam razočarana i tužna nad našim odnosom. Previše sam se načekala. Previše puta nisam dočekala i samo bih se dodatno razočarala. Previše puta je moju vjernost, odanost, ljubav, brigu Ivan uzvratio ružnim riječima, grubošću i prezirom.
Pitala sam se puno puta da li je to doista moj Ivan ili se to zlo samo služi njime kao plodnim tlom da me isprovocira, uznemiri i odvrati od mog hoda s Kristom. U toj borbi dobra i zla Ivan i ja smo trebali biti na istoj strani. Od kuda ova samoća onda? Nisam to potpisala. Da li je to ono u dobru i zlu? Jer je previše zla a premalo dobra. Hoće li se ikad vratiti i biti to onaj stari Ivan, u kojeg sam se zaljubila? Ne znam. Možda je otišao predaleko i više ne zna put natrag. A možda je vrijeme da se pomirim da se više nikada i neće vratiti i prihvatim da ću jednostavno ostati sama. Da sam znala da ja i djeca nećemo Ivanu biti svetinja i da će mu bend biti prioritet – nikada se ne bih odlučila za njega. I tko zna kako bi mi život tada izgledao. Što je tu Božja volja, što moja, ostaje za vidjeti.
Jesen kod nas doma krenula je nježno kao novi početak. Prva upaljena vatra u našem domu, priprema jela za sutrašnji kišni izlet sa Bračnom zajednicom na Mariju Bistricu – bez Ivana. Vesela igra malih mačića, sjećanja na hodočašće u Italiju i molitvu da Ivan prestane piti i da dobijem dobar posao. Dobila sam dobar posao. Prva molitva još uvijek nije uslišana ali da, po njoj sam primila mnoge milosti. I zahvalna sam Bogu jer me nije nikada ostavio samu.