Posvećeno mojoj mami Željkici
Kada sam bila adolescent prijatelji su mi bili iznimno važni. No svi do jednoga, s godinama i vremenom, neki prije neki kasnije, razočarali su me. Pune sam i ja razočarala. Prijateljstvo je lijepo, no nije najvažnije, iako nam se to u osjetljivim godinama čini, jer ako nemaš prijatelje osjećaš se usamljeno, nevažno. Kada sam još jednom izdana od strane svojih tadašnjih prijatelja u srednjoj školi ronila suze u sobi, mama mi je prišla i rekla prijatelji dođu i odu, ali mama je uvijek tu. Bilo mi je smiješna ta utjeha, no svih godina koje su kasnije uslijedile pokazala se točnom. Svaki pad ispita, svaki prekid veze, svaki poraz i pobjedu mama je prolazila sa mnom i duboko proživljavala sve što i ja. Da mama osjeća baš sve emocije koje i dijete u tome trenutku, postalo mi je jasno tek sada kada imam vlastitu djecu koja uče kako se nositi sa svojim emocijama i promjenama raspoloženja. Ja u svakom trenutku u srcu osjećam isto što i oni. Tek sada mi je jasno što je sve mama proživljavala kada sam se na ponoru svojeg života borila sa smislom svojeg života. Iako sam zahvalna tati na svemu što mi je pružio, mama je u teškim situacijama bila uz mene.
Njene riječi bile su ispunjene mirom, ljubavlju, brigom. Kada smo se u mojim fakultetskim danima znale posvađati kao prijateljice i bila bih bezobrazna, tata se nikad nije miješao, no kad bi mama izašla iz sobe prekorio bi me da se s mamom tako ne razgovara i uputio me da joj se ispričam. To je zacijelilo i mene i nju i nikada nismo dugo ostajale ljute
jedna na drugu.
Mama je u sportu nanizala mnoge uspjehe, u rukometu kao igrač i sudac, u nogometu kao legenda od Ždale do Koprivničkog stadiona, u ribolovu. Brat i ja smo kao djeca odrastali uz rub stadiona, ispijajući Pepsi iz stare dugačke visoke boce na betonu tribina na stadionu, i bilo je prekrasno. Kada sam kao mlada rukometašica po ljeti dolazila na kondicijske treninge na pomoćne terene gradskog stadiona, osjećala sam se voljeno, sretno i slobodno kao i tih godina uz Pepsi na vrućem ljetnom asfaltu. Kada smo se na jesen vratile u školske klupe i treninge u dvorani, taj miris dvorane, miris rukometne smole podsjetio me na bezbrižne dane uz mamu i sport i osjećala bih se mlado, slobodno, razigrano, bezbrižno. Danas mi nedostaje rukomet. Tri poroda ostavila su na meni posljedice i duboki čežnju da se vratim u formu, steknem kondiciju i natrag zaigram
rekreativno rukomet sa svojim curama.
Zahvalna sam što sam se mogla baviti sportom. Zahvalna sam mami jer mi je utabala stazu i moje osnovnoškolsko obrazovanje bilo je ispunjeno tom pripadnošću, i barem na sat i pol mogla sam se maknuti od kuće i mučnih situacija. I u srednjoj školi, kada sam bila odvojena od obiteljskog doma i majčinske ljubavi, satovi tjelesnog i rekreacijski sportovi nakon nastave vratili su me uvijek u taj moj centar sreće, svi su problemi nestali čim bih
ušla u sportsku dvoranu ili obukla dres i patike. Koliko god bih kroz tjedan pala, na tjelesnom sam se digla i nitko me nije mogao dostići, prestići, nadmašiti.
Kada danas imam loš dan, ujutro obujem patike. I osjećam se kao pobjednik. A rezultat nije bitan. Možda sam izgubila deset bitaka prošloga dana, ali to jutro kada oblačim patike na noge i s troje djece odlazim u smjeru vrtića ja znam, darovan mi je još jedan dan, mogao bi biti prekrasan, idemo ga otkriti, tražiti ljepotu, u oblacima, u kiši, u suncu, u zagrljaju, držanju za ruke, poljupcima, jutarnjoj kavi, neočekivanom pozivu, lijepoj poruci prijatelja, toplom osmjehu prolaznika, mirisu tvornice, dobroj knjizi, u tišini, u susretu s Njime.