Posvećeno sakramentu braka ususret vjenčanju Andreje i Roberta
U mojem životu negdje sam daleko naslućivala u mladosti da ću biti u katoličkom braku. Rođena sam u takvom braku, u vjeri sam bila pa nisam bila, u mladosti sam se udaljavala od Boga i u zrelosti me On prozvao imenom, privukao natrag.
Nisam znala da je brak svakodnevni rad i trud na odnosu. Nisam znala ni da si supružnici moraju biti na prvom mjestu, i iz te pozicije gledati na djecu i odgajati ih zajedno.
Zahvalna sam Bogu jer su mi roditelji posvjedočili ljubav i vjernost kroz grozne životne situacije kroz koje su morali prolaziti.
Nisam najsretnija kako sam svjedočila svoju vjeru, i kakva sam supruga bila.
Srećom, katolički brak je neraskidiv, za cijeli život, i kada sam ga odlučila spasiti, upravo riječi s vjenčanja “Tako mi pomogao Bog, Blažena Djevica Marija, i svi sveci Božji” sjetili su me da nisam sama, da imam pomoć neba.
I pomoglo je nebo, pomogli su ljudi, i pomogla je spoznaja s bračnog vikenda da je ljubav odluka, a ne osjećaj.
Najviše sam promašila u poštivanju supruga. Poštivanju i u dobru i u zlu, ne samo u dobru.
Zahvalna sam na toj situaciji jer preko nje ja sad mogu rasti, biti bolja supruga, učiti na greškama, ispravljati ih i poštivati.
Znam da će padova i dalje biti, ali, što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.
To znam.
Napisala mi je Valentina, kad si u mraku ne zaboravi da svijetlo postoji iako ga trenutno nema. I još bih dodala, što shvatiš u mraku posvjedoči na svijetlu.