Debela noć, sladoled i bloganje. Toliko o mojoj dijeti, ali jesti sladoled dok i djeca poslije vrtića ili poslije ručka je prekaotično. Okus je drugačiji u miru, uz vatricu i zvukove hrkanja svih ukućana. Tek dok svi zaspu a Ivan eventualno ode u noćnu je mamino vrijeme. To je ono razdoblje u danu dok se suđe opere i pospremi da ujutro kuhinja bude spremna za novi početak, dok se obriše stol i slože stolice da blagovaona bude spremna za još jedan novi dan, dok se kupaona pospremi i wc počisti da ti još jednog jutra pruži mir za početak novog dana. To je vrijeme kad mama potajno služi nakon što je služila cijeli dan. Sama sa sobom i svojim mislima, planovima, željama, strahovima.
Nezaposlenost dan otprilike petstotisućiti dan za redom. Da, prošlo je već 13 godina od kad sam svoju uspješnost počela mjeriti kroz stabilan i stalan posao. Koji još uvijek nemam. U međuvremenu sam odradila sezonu na moru da si mogu platiti diplomski misleći da će mi to pružiti stabilan i stalan posao, završila i diplomski misleći da ću tako dobiti posao i biti uspješna, udala se, rodila dvoje djece, otvorila obrt, u međuvremenu rodila i treće dijete, nakratko radila u korporativnom svijetu na poziciji koja je uglavnom izgledala kao moj posao iz snova osim kad je to prestala biti, zatvorila obrt, promijenila nekoliko poslova i evo me opet tu. Nezaposlena. Neuspješna.
A čime drugi mjere svoju uspješnost? Nemam djecu, osjećam se neuspješno.
Nisam se udala, osjećam se neuspješno.
Rastala sam se, osjećam se neuspješno, nepotpuno, nisam uspjela.
A svaki dan u nečemu uspijemo u čemu drugi ne i imamo nešto o čemu drugi maštaju. A opet, pogotovo u siječnju, dođe taj nisam ovo nisam ono i budem nezadovoljna. Profesionalni pisač molbi, nadopunjavatlj životopisa.
Posao, čini mi se, baš je ono što mi je dano kao križ, a opet, kao da mi Stvoritelj šapuće dok god mene ne staviš na prvo mjesto, ništa nije u skladu. A kad me staviš, vidiš, da posao nije sve na ovome svijetu i oko toga se ne vrti cijela tvoja vrijednost.
Negdje sam između prihvatiti sebe i promijeniti se. Dvije totalne kontradikcije. Kao ona dva vuka u nama koja se bore. U meni su stara ja i nova ja. Nova je ona koja izrodi iz svake takve muke i borbe, a stara još vuče neke rane koje nisu zacijelile, neke bitke koje nisam pustila i neka nedovršena opraštanja.
Da mi je samo to noćas uspjeti, oprostiti svima sve, bila bih nova ja. No noć je za to prekratka. I moje muke ostaju. Ta zadaća, opraštati onima koji su nas povrijedili. Tražiti oprost od onih koje smo mi povrijedili. Raščistiti te duhovne putove koji vode od srca k srcu. Jer, možda se tad desi onaj spremna si, to si čekala. A možda se to uopće ne treba dogoditi i plod je samo mašte iskrivljene filmovima i serijama o poslu iz snova. No, godinama sam vjerovala i u srodnu dušu, ljubav života – i ona je doista došla. Kako da onda ne vjerujem u posao iz snova?
Žaliti ću jer nisam više spavala, uživala, odmarala – no kako se opustiti kad znaš da bi mogao pridonositi više? Drva će netko nacijepati, prašinu obrisati a ja? Nadam se da čekajući neću uvenuti.