Posvećeno našoj djeci
Oglušujem se na cenzure. Nemoj ovo, nemoj ono, nemoj reći ovo, nemoj reći ono.
Mislim da sam dovoljno dugo šutjela, a u meni je kipjelo. I onda sam pukla.
Sada pišem kako bih manje pričala.
Ivana nema doma. Na braku radim samo ja. Barem u glavi. U duhu čujem i njega i tjera me da se borim, da pričam s ljudima, da se otvaram, da tražim pomoć.
Svaka je molitva dobrodošla. Mole svi svećenici koje znam, njih desetak ako ne i više, sve vjerske zajednice u kojima djelujem.
Jer jednom, kad se Ivan vrati, ja neću moći moliti, no te će nas molitve nositi, hraniti, podupirati.
Nismo jednom imali krizu u našem odnosu, no svaki puta je to trpljenje urodilo nekim blagoslovom.
Možda će naš put ka sreći trajati godinu, dvije, stotinu…
No cijeli je život zapravo putovanje.
Što je moja patnja naspram Kristove? Smijeh.
Kada budete veliki djeco, i možda čitali ove redove, sjetite se da Vas tata nije nikad prestao voljeti, a ni mene.
I oprostite mu. Upravo to što sam oprostila svome tati, i danas mu mogu reći volim te, i on meni uzvratiti i ja tebe, zagrliti ga, poljubiti mene je spasilo.
Ostanite u ljubavi. Kada je najteže, najbolnije, ljubite, ljubite, ljubite.