Smrt nije kraj

Posvećeno mojem klijentu, Mati Tothu

Često sam u glavi vrtjela film našeg zadnjeg susreta. Razišli smo se grubo, povišenih tonova. Mato Toth bio je naivni slikar, umjetnik, boem, kreativna duša. Naše upoznavanje dogodilo se čim sam otvorila obrt, i Mato Toth je bio jedan od mojih prvih većih klijenata. Prvo što sam učinila kad je ušao u obrt i rekao da treba web stranicu, provjerila njegovu prisutnost na Internetu. Mato je, kasnije sam doznala, svježe izašao iz zatvora zbog nasrtaja vatrenim oružjem na bivšu ženu.

Kada je donio materijale za web stranicu, fotografije svojih umjetničkih slika, već na prvom pogledu na njegove radove shvatila sam o kakvom se umjetniku radi. Njegovi su crteži bili prekrasni, tehnički savršeni, duhovno ispunjeni. Koristio je i biblijske motive i nije mi bilo teško zaključiti kako je to njegov način komunikacije sa Stvoriteljem. Rekao je da više nikada neće slikati, što mi je bilo žao čuti jer bol i tuga koje su iz njega progovarale itekako su možda mogle biti ublažene da ih je izbacio na platno. Vijest o njegovoj smrti dočekala me kad sam bila okružena s najmilijima. Osjećala sam Matinu prisutnost i kasnije, misleći kako je baš meni stavljen pod sam kraj svojega života u život jer sam osoba koja moli za pokojne. Mati sam svoje oprosti i opraštam izrekla u duhu. Njegovog tijela više nema, no njegovi umjetnički radovi ostat će zauvijek svjedočiti Spasitelja.

Kreativnost dolazi od Stvoritelja. Njegov je talenat neosporiv i on ostaje poslije Njega. Negativne emocije i misli s vremenom su iz mene iščeznule, a Mato mi je ostao u sjećanju kao dragi čovjek. Zapitala sam se i da li sam mogla spriječiti tragičan kraj njegovog života, utjehu sam dobila tek kasnije, kada sam čula da nije istog trena umro već si je pokušao staviti ručnik na ranu. Smatram to milošću na kraju života, jer ga je On unatoč svemu, ljubio, i spasio.

Koliko ljudi sretnemo kroz dan koji možda imaju suicidalne misli, ili se pak nose s teškim emocijama koje nemaju kome izreći. Ne znaju kuda s patnjom koja se nalazi u njima. Nastojim ne proći pored ljudi u gradu a da ih barem ne pogledam u oči, na blagajni pružim osmijeh, ohrabrim koju mamu dok se bori s klincima znajući i sama kako je to kad ti najmanje treba osuda, utješiti koju bakicu u prolazu da je i ona važna i da, iako joj je život na svome kraju nije gotov, i još traje.

Ponekad je lakše biti dobar prema neznancu jer nas nije povrijedio nego prema bližnjima jer nas bole rane koje su nam zadali. A zadali smo ih i mi, i njima, i sebi, svaki puta kada se nismo odlučili za dobrotu. zbog dobrote smo stavljeni u ovaj svijet, da ga stvaramo, jer zloća ga razara a dobrota gradi. Nastojim se odlučiti u danu deset puta za dobrotu, i kad se naljutim i mislim negativno zastanem i pomislim na Njega. Pa nije me spasio i otkupio da se oholo i sebično ljutim i tratim dane, već da ih živim i širim oko sebe dobrotu, ljepotu, istinu, ljubav.

Nekad je u meni nema, ali još je uvijek ima u nepoznatim ljudima koje sretnem i pruže mi osmijeh, toplu riječ, lijepu gestu. Neki muškarci još uvijek ženama otvore vrata.